Nasilna i tragična smrt muškarca koja se dogodila u Klinici za psihijatriju »Sveti Ivan« u Zagrebu 21. listopada, pod više nego sumnjivim okolnostima i praćena uhićenjima medicinskoga osoblja oko dva tjedna kasnije, izazvala je ne samo dosad rijetko viđen interes javnosti, politike, društva, kulture… nego je i postala zastrašujući primjer kršenja svake vrste profesionalne etike – od medicinske do medijske, sve do mnogih razina gruboga kršenja zakona. Do te je mjere narušeno ljudsko dostojanstvo žrtve da je teško naći osobu kojoj u danima koji su slijedili nakon uhićenja medicinskoga osoblja, pojavljivanja gnjusne snimke nadzornih kamera i detaljnoga opisivanja događaja, nije bilo mučno, a pamet staje ako se i na trenutak pomisli što je sve tih dana proživljavala obitelj nesretnoga mladića. Na doista najgrublji način mnogi su smrt toga mladoga čovjeka pokušali upregnuti u svoje osobne, stranačke i nadasve partikularne interese, perući ruke, prebacujući odgovornost, a možda su se koristili i jankomirskom bolnicom da se skrene pozornost s događanja povezanih s jednim imenovanjem u drugoj zagrebačkoj bolnici na Vinogradskoj cesti, i to ponovno iz stranačke perspektive. Stoga je nepojmljivo da se uz sva kršenja zakona i etike nisu javili medijski etičari, pravobranitelji i drugi kojima je u fokusu zaštita ljudskih prava. Upravo suprotno, mirno su gledali kako se čitav javni prostor pretvara u novo mučilište.
Vrijeme se ničim ne može vratiti, mladića se ne može više oživjeti, kao što se ne mogu popraviti sve povrede dostojanstva žrtve. I dok mjerodavni budu utvrđivali okolnosti smrti, sudovi budu sudili, a javnost očekivala da pravda i pravednost u odnosu na sve uključene počinitelje budu zadovoljene, tu se ne može stati jer – vjernički gledano – nemoguće je da je ijedna, pa i ova smrt uzaludna.
Već se sada razotkriva dragocjenost života toga mladića rođenoga u Splitu 1. svibnja, na blagdan svetoga Josipa radnika 1994., koji je temeljno iskustvo vjere dobio u obitelji, dobrim dijelom u ozračju Neokatekumenskoga puta, a kasnije je upijao kateheze u zagrebačkoj crkvi Sveta Mati Slobode. Oni koji su ga dobro poznavali svjedoče da je svijet športa bio prostor u kojem je nalazio načina kako svjedočiti vjeru. Njegovi suigrači i protivnici na košarkaškim terenima upamtili su ga ne samo po visokoj fizičkoj spremi, nego i po spremnosti na žrtvovanje za suigrače i po užitku da upravo s njim igraju. Čulo se proteklih dana i u kojoj je mjeri bio posvećen treniranju osoba s invaliditetom i s kojom je nesebičnošću to činio. Već sada je jasno da je riječ o mladom čovjeku o kojem se proteklih dana čulo toliko dobra da njegova mučna smrt i interes oko nje ne može ostati tek prolazan događaj. Ako je svaka smrt u stanju duboko protresti ljudske savjesti, to bi još i više mogla učiniti ova koja je preko noći postala događaj od nacionalnoga interesa. Tek kad se savjest razbudi, počinje vapaj za oprostom, što se događa mimo sudskih odluka.
Kada oprost budu tražili oni za koje se pokaže da su mladićevu smrt skrivili, oni koji su je probali zataškati, oni koji su profitirali od nje puneći stupce, minute i ekrane, oni koji su snimke dijelili i svi oni koji su je pokušali ispolitizirati na svojim igrama prijestolja… život toga mladića dobivat će novi smisao. To će pridonijeti i promjenama koje se moraju dogoditi u sustavima u kojima svi ti ljudi djeluju. Dug je put do toga, ali sigurno je da nakon 21. listopada ništa ne će biti posve isto. Jer duša čovjeka čija je smrt potresla Hrvatsku živa je, i nalazi se ondje gdje joj više nitko ne može nauditi. Nema uzaludne smrti.


















