Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje na osobit način priziva i govor o hrvatskoj sadašnjosti i budućnosti. Konkretno svakoga 18. studenoga vrijedilo bi uvijek nanovo postavljati pitanje kako žrtva Vukovara, Škabrnje i svih drugih mjesta hrvatskih stradanja i pobjeda mogu postati putokaz svjetlije Hrvatske. A vrijedan suputnik u traganju za odgovorom može biti i knjiga »Nevidljivi suborac« u kojoj je mladi autor Jure Ćorušić sabrao duhovna svjedočanstva hrvatskih branitelja na bojištima od Vukovara do Dubrovnika. Autor Ćorušić u razgovoru za Glas Koncila govori o nadahnućima koja su ga vodila tijekom susreta s hrvatskim braniteljima, smislu žrtve, zadaćama mladih i povratku iseljenih.
Jest. Na sprovod sam išao zajedno s dvojicom prijatelja i braniteljem Ivicom Čondrićem – Icom, koji je dao svoje svjedočanstvo u knjizi. Na putu smo razgovarali, molili smo i krunicu. Ico je s nama podijelio sjećanje iz rata, primjer jedne Božje intervencije. Meni je to zapelo za uho. Prijatelj Mateo Erceg rekao je da bi to trebalo zapisati. Osjetio sam poticaj da sam spreman, iako nisam imao ideju kako to provesti u djelo. Neko sam vrijeme Icu povlačio za rukav, zanimalo me kako je u to vrijeme osjećao Gospodinovu prisutnost. On je tada predložio da čujem i neka druga svjedočanstva. Na jednom božićnom druženju pitao sam za svjedočanstva i Darka Mihaljevića i Gorana Bušića – Đuku. Kada sam čuo i njihove priče, odlučio sam se na pisanje ove knjige.
Nadam se da će knjiga potaknuti na razmišljanje posebno mlađu generaciju. Baš zbog toga hedonizma i komfora u koji smo uronjeni. Smatram da je to stanje jako opasno. U komforu čovjek propada. Prvo, patnja je vrlo dragocjena. Da nije tako, ne bi ju na sebe primio ni naš Gospodin. Drugo, mislim da čovjek i duhovno i moralno, na svim poljima svojega života, raste kroz patnju. Ona je i iz toga razloga važna.
I treće, patnja mora imati smisao. Htio bih da današnji čitatelji kroz svjedočanstva naših branitelja shvate i to. O tome je pisao Viktor Frankl. Patnja bez smisla je mazohizam. Bitno je patnji dati smisao. Ima nažalost branitelja koji nisu uspjeli pronaći smisao u patnji, pogotovo nakon povratka s ratišta, kada su vidjeli i kakve su se stvari počele događati u državi. Mislim da je to bio i osnovni problem braniteljske populacije, sve one tuge, rastrojenosti i problema koji su ih morili. Nadalje, svjedočanstva branitelja također mogu biti smjerokaz kako živjeti i umirati za ideale. Suvremeno društvo izgubilo je ideale. Moramo početi ponovno promišljati, kako je jednom rekao fra Jozo Grbeš, o stvarima za koje je vrijedno potrošiti svoj život. To se ne može svesti samo na ugađanje sebi. Jer i stvoreni svijet oko nas pokazuje da je sve stavljeno u služenje. Primjerice, nije Bog stvorio rijeku iz dosade. Ona služi jer je dom ribama, jer iz nje crpimo pitku vodu; drvo služi kao dom pticama, da proizvodi kisik… Kako onda čovjekovo najveće ispunjenje ne bi dolazilo po služenju?
Krunica nije tek nekakva rukotvorina, privjesak. Ona je duhovno oružje za borbu protiv zla. Smatram, siguran sam, da Hrvatske ne bi bilo bez molitve! Uzmimo za primjer kraj 1991. godine. Četvrtina teritorija Republike Hrvatske je pod okupacijom. Nametnut nam je embargo na uvoz oružja. U svijetu smo stigmatizirani ustaštvom. Primili smo 600 000 izbjeglica iz BiH. A iznutra nas pokušavaju rastočiti razni petokolonaši. I imamo 60 000 dragovoljaca koji su razvučeni na otprilike isto toliko kilometara obrambenih crta. Dakle jedan branitelj na kilometar… Uostalom, nismo se borili protiv nekakve neregularne vojske, nego protiv JNA koja je tada bila jedna od snažnijih vojnih sila u Europi. Ako nas pred svime nije molitva spasila, onda ne znam što jest. Osim spremnosti na žrtvovanje vlastitoga života i ljubavi prema domovini, Bog je morao biti taj koji je dao poticaj da bi se ostvarila samostalna Hrvatska. Moramo spomenuti i žene, sve civile koji su bili iza crta bojišnica, sve koji su molili, čija su se koljena istrošila i ruke ispunile žuljevima – oni su izmolili slobodu. Crkva Sveta Mati Slobode podignuta je na livadi gdje su žene molile krunicu. I takva je žrtva utkana u našu slobodu.
Dok sam radio na knjizi, puno mi je pomogao susjed koji je povratnik iz Kanade. U Hrvatsku su se vratili on, njegov otac i majka i tri sestre. Smatram da je to herojstvo. Vani je jako teško očuvati svoju kulturu, ljubav prema korijenima, svoj jezik… Djeca žive u okruženju u kojem su drugi datumi važni. Možda se kod kuće posebno spominju neki važniji datumi iz hrvatske novije povijesti, 18. studenoga, 5. kolovoza, 30. svibnja… Međutim teško je kada se ta radost ne može dijeliti s okolinom, s prijateljima. Nadalje, ulice kojima ti naši ljudi koračaju u inozemstvu nose neka druga imena. Ondje nema ulica Nikole Tesle, Ruđera Boškovića, Lavoslava Ružičke… Prolaskom vremena kod djece, možda već nakon druge i treće generacije, okolina jednostavno čini svoje.
Svjedočimo i da Zapad na razne načine ide u sunovrat. Društvo na Zapadu, zbog atomiziranosti i komfora u koje je uronjeno, polako ali sigurno gubi svoj identitet. Mnogi naši ljudi više nisu sigurni kako u tim okolnostima podizati svoje obitelji. Znam osobno barem pet obitelji koje su se iz tih razloga vratile u Hrvatsku. U Europi su naišli na situacije koje su u potpunoj suprotnosti s temeljnim vrijednostima koje su ponijeli iz obitelji. Pokazuje se važnijim da se, umjesto dobre plaće, ipak živi u okolini koja je zdravija. Svjedočanstva obitelji povratnika koje poznajem na tom su tragu. Govore mi da su sretni jer su se odlučili na povratak. Eto, neka možda i ovaj intervju bude poziv našim iseljenicima da počnu konkretnije razmišljati o povratku.
Kakva je bila uloga hrvatskih žena u ratu?
Danas ipak možemo reći da Crkva u Hrvatskoj drži mlade. Kateheze, duhovni susreti, misna slavlja za studente – obično dupkom ispunjaju naše crkve i svetišta. No pitanje je kako konkretno prenijeti ono što se čuje na katehezi u konkretan život? Kako životi branitelja mogu biti u tom pogledu poučni?
Crkva drži mlade, to je točno, držala ih je kroz cijelu svoju povijest. Smislen i ispunjen život jest život uz vjeru i to prepoznaju mladi. U knjizi prikazujem put Mate Vučka Čigre, koji je 22. listopada 1992. stradao na Vlaštici u dubrovačkom zaleđu. Umirući suborcu na rukama, on je izgovorio za mene osobno jednu od veličanstvenijih rečenica Domovinskoga rata: »Ja umirem, živjela Hrvatska!« Imao je tada 23 godine. Prije akcije Vlaštica on je imao djevojku kojoj je darovao medaljicu sv. Benedikta. Svojemu prijatelju i suborcu Mirku Čondiću rekao je da će mu biti vjenčani kum i da će se nakon akcije oženiti tom djevojkom. Pogledajmo samo odgovornosti koje je on u tom trenutku preuzimao – za sebe, za svoju ženu, bio je spreman osnovati obitelj, bio je spreman dati život za ideale i slobodu svoje domovine. To je po meni putokaz u koji i danas mladi trebaju gledati. Većinu svjedočanstava iz knjige podijelili su ljudi koji su tada bili u ranim dvadesetima. Volio bih da mladići i djevojke pročitaju kako su njihovi vršnjaci tada činili velike stvari i da ih to inspirira na preuzimanje odgovornosti za svoj život i život ljudi oko sebe.
»Budimo svjesni vlastite uloge u društvu. Držati stijeg čestitosti znači upoznati i sve te ljude koji su se prije nas žrtvovali. Koliko je žrtava bilo u više od trinaest stoljeća naše povijesti! Prije nas prolazili su nevjerojatni heroji, toliki nepoznati velikani!«Nije dobro ni da se mladi koji su uključeni u život Crkve smo »vrte« od jedne zajednice do druge, od jedne kateheze do druge. Čisto da me se pogrješno ne shvati, zajednice su dobre i poželjne jer sam i sam dio jedne, ali zajednica ima svoj razlog postojanja, a to je Gospodin. Ne smije ništa biti važnije u zajednici od toga. Evo i jedan moj primjer. Jednom sam se zgodom našao u Hercegovini. Mislio sam da ću se moći ispovjediti toga trenutka kada sam naišao na svećenika. No on mi je rekao da ne mogu jer je prošlo vrijeme kada je ispovijedao. Tada sam shvatio da ispovijed nije nekakva autopraonica u kojoj se operem i nastavljam dalje. Prije svega mi je to bila pouka o potrebi da uvijek nastojim živjeti slijedeći Božja pravila. U ratu postoje pravila. U miru postoje pravila. Ako slijedimo Božja pravila, molitvene će nam zajednice biti dodatan oslonac i poticaj u vjeri, a ne pronalazak senzacije. Vjera nije komplicirana, mi ju činimo takvom. Ona je jednostavna, a i sam Gospodin nam to govori: ljubi Boga i ljubi čovjeka. Ne bi se trebala svesti na senzaciju: dolazi ovaj ili onaj svećenik, ova ili ona duhovna obnova. Ima li veće »senzacije« od odlaska na »običnu« misu? Da Stvoritelj ovoga svijeta dolazi pred nas na oltaru? Želim i da ljudi u životnim pričama koje donosim u knjizi »Nevidljivi suborac« prepoznaju taj pristup, bez senzacije. Da prepoznaju da je Bog uz čovjeka i kada je on u rovu, kada leži negdje sam u noći, dok suborci uopće ne znaju gdje je. Bog ne ostavlja čovjeka.
To je misao nevjerojatne snage. I vrlo upozoravajuća. Dakle, ljudi koji su odradili svoju tešku povijesnu ulogu mlađim su naraštajima predali neku vrijednost u ruke. I ako oni ne znaju time gospodariti na ispravan način, oni koji su se žrtvovali opet će se morati žrtvovati.
Rekao bih da držati taj stijeg čestitosti znači živjeti ono što je govorio i sv. Ivan Bosco – biti savršen u malim stvarima. Dakle, kada smo na poslu, odradimo svoje zadaće na najbolji mogući način. Ako radimo u nekoj javnoj instituciji, neka naš rad bude pošten i častan. Počnimo gledati svoj rad, bilo u realnom bilo u javnom sektoru, kao priliku za osobno posvećenje. Ne možemo se ponašati kao da su državne tvrtke ničije. Vjerujem da bi i branitelji to željeli. Imamo onaj otpad u Lici. Koliko je samo ljudi poginulo braneći Liku? I onda se danas pojavi netko tko misli da je pametniji i samo tako iskrca ondje smeće. Branitelji se danas zbog takvih stvari požele ubiti.
Nemoguće je iskorijeniti zlo u svijetu. Ali budimo svjesni vlastite uloge u društvu. Držati stijeg čestitosti znači upoznati i sve te ljude koji su se prije nas žrtvovali. Koliko je žrtava bilo u više od trinaest stoljeća naše povijesti! Prije nas prolazili su nevjerojatni heroji, toliki nepoznati velikani! Stoljeća patnje i odricanja. Danas smo mi baštinici svega toga. Imamo zato odgovornost prema tomu. I onda u duhu toga volimo ovu našu zemlju, služimo svojim bližnjima. I to je čestitost. Pomoći susjedu koji ne može otići u trgovinu. Pitati blagajnicu kako je. Na kraju čestitost znači i upozoravati kada se nešto ne radi dobro. Ne možemo pristati na apatiju. Ona je na neki način postala novi ateizam.
Ne bih molio – zahvaljivao bih. Kako kaže ona pjesma »Dođi u Vinkovce« – zahvalio bih mu na tome što je mojemu narodu dao komad zemlje koji je za sebe sačuvao. Naša zemlja nevjerojatno je lijepa. Dalmacija, Istra, Zagorje, Lika, Slavonija… Trebamo biti zahvalni što smo se uopće rodili ovdje, zahvalimo što smo Hrvati, zahvalni što smo kroz povijest ostali dio Crkve.





















