Mnogi su dodatci hrani stariji od E-brojeva. Proizvodi su to iskustva, tradicije, znanja, domaće kuhinje, znatiželje, bakinih recepata: crvena paprika, pčelinji vosak, morske alge, arapska guma, limunov sok, kurkuma i anato-bojila… S pojavom prehrambenih (bio)tehnologa oni su pretvoreni u E-brojeve, postali su regulirana roba i reducirani oblici okusa. Limunov je sok »iscijeđen« do broja E-330 ili citrata, ocat je pretvoren u etansku kiselinu (E-260), a soda bikarbona za dizanje tijesta preimenovana je u E-500 ili natrijev hidrogenkarbonat. Zaštitu bačava za vino provodili su još stari Rimljani, ali danas to više nije sumporenje, nego konzerviranje pomoću sumporova dioksida (E-220). Da nema prehrambenih biotehnologa, možda ne bismo znali što jedemo. Ono što je trajalo stoljećima pretvoreno je u deklaracije na ambalaži. Dok je u stara vremena kemijski dodatak hrani bio začin, mirodija, kreativnost ili skromnost kuhinje, danas je svaki dodatak meniju – toksikologija. Kemijski aditiv odobren je od nadležnih institucija, preispitan od znanstvenika, kategoriziran, standardiziran, patentiran…
Zamjena dobroga za loše
Osim što su mnogi prirodni sastojci, službenom nomenklaturom, preodjeveni u kemijske formule, neki su izbačeni s jelovnika. Ili su jednostavno zamijenjeni sintetskim surogatima. Tako se umjesto vitamina E, za zaštitu masti od užeglosti, rabi BHA (E-320) i BHT (E-321), a umjesto vitamina C upotrebljava se eritorbična kiselina (E-315). Ta je kiselina dobar antioksidans, baš kao i vitamin C, ali nema nikakav vitaminski učinak. Dakle aditiv E-315 nutritivna je – nula. On je tehnološko rješenje za industrijsku pripremu konzerviranih mesnih proizvoda, ali nema nikakvu prehrambenu vrijednost. Nadalje, danas se umjesto octa često rabi natrijev benzoat (E-211), a umjesto limunske kiseline – kalcijev dinatrijev EDTA (E-385). Taj se kemijski spoj, uz ostalo, rabi kao sekvestrant, krade metale iz hrane te esencijalne mikroelemente poput bakra ili željeza može učiniti manje dostupnima. I prirodne boje, poput kurkumina ili antocijana, danas se zamjenjuju sintetskim azospojevima poput tartrazina (E-102) ili azorubina (E-122). Iako otrovni, njihova uporaba omogućuje šarolik spektar nijansi.
Bačva parabena za tone štapića
Ostaje pitanje zbog čega se stari, tradicionalni i dobri dodatci zamjenjuju lošim, nutritivno osiromašenim i zdravstveno sumnjivim E-brojevima. Odgovor je uglavnom jedan – novac. Sintetske su kemikalije višestruko jeftinije za prehrambenu industriju. Tako je benzojeva kiselina dvostruko jeftinija od octene kiseline iz octa, sintetske su azoboje i do tri puta jeftinije od prirodnih boja, a sintetski antioksidansi mogu biti i do deset puta jeftiniji od vitamina E. Postoje slučajevi kada je sintetski aditiv skuplji od prirodne verzije, ali tada se ušteda ostvaruje višestruko nižim dozama kemikalije potrebnih u prehrambenom proizvodu. Dakle opet – novac. Parabeni (npr. E-218) posebno su zanimljiv primjer industrijske logike proizvodnje hrane. Riječ je o konzervansu, koji, naravno, ne štiti ljudsko zdravlje, nego proizvod na trgovačkim policama. Cijena jedne bačve parabena od petnaestak kilograma iznosi manje od sto eura. Tom se količinom može konzervirati čak pedeset tona grickalica ili sličnih prehrambenih proizvoda. Za većinu prehrambenih aditiva iz zbirke E-brojeva (njih više od tri stotine) vrijedi nepisano pravilo: što više aditiva, to jeftinija hrana.
Parabeni se, poznato je, upotrebljavaju i u kozmetičkoj industriji. Iz istoga razloga – ubačeni su u proizvod kako bi produljili vrijeme njegova poluraspada na policama trgovačkih centara. Iz perspektive potrošača, drugima riječima, ono čime se truje koža završava i u želudcu. Ono što je povezano s rakom dojki (korištenje parfema s parabenima) nosi rizik za pojavu neuroloških poremećaja, alergija i astme (grickanje štapića natopljenih parabenima). Jer kako stara izreka govori: »Ono što nije jestivo ne stavljaj ni na kožu.«
Kemijski maskenbal
Prehrambena je industrija često u divljem braku s marketinškim stručnjacima, biotehnolozima, nutricionistima, ekonomistima… U takvim klanovima hrana može postati obična roba, materijal za zaradu ili sirovina za profit. Sličnu su sudbinu doživjeli ljekoviti pripravci i trave, koji su uz asistenciju farmaceutske industrije postali blockbusteri iz apoteke. Mnoga otkrića narodne medicine, dobre ljekaruše i stari herbariji, ubačena su u novu ambalažu, obilježena su terapijskim indeksima, preporučenim dozama, patentnim zaštitama… I prehrambena i farmaceutska industrija izvršile su eksproprijaciju hrane i lijekova, prehranu i zdravlje pretvorile su u isključivo tržište, zalogaji su postali E-brojevi, a lijekovi – tablete.





















