EKOLOGIJA OPĆEGA DOBRA Tko štiti izvor Cetine?

Foto: Shutterstock

Veliko vrilo ili Glavaševo vrelo najveći je izvor rijeke Cetine. Nalazi se u podnožju Dinare nedaleko od Vrlike. To je jedno od najljepših krških vrela Hrvatske i stoga je od 1972. godine zaštićeno kao hidrološki spomenik prirode. Iako nije lako dostupno, na nadmorskoj visini od 400-tinjak metara, redovito ga posjećuju turistički voajeri, biciklisti, planinari, šetači pasa… Usprkos postavljenim pločama s natpisima o zabranjenu kampiranju, vožnji ili kupanju, izvor je često prekriven madracima, kupaćim kostimima, rekvizitima i kozmetičkim kemikalijama za plažu. Usprkos suglasnosti Hrvatskih voda s općinskom Odlukom o korištenju javnoga vodnoga dobra »Glavaševo vrelo«, kojom je zabranjeno kupanje u prvih 400 metara toka Cetine, lovci na ekosuvenire i sakupljači selfija, plutajući i roneći, mute vodu na izvoru.

Zabrana je nužna

Voda je rijeke Cetine vrlo čista i kvalitetna, a slijev rijeke s pritocima, bunarima i podzemnim tokovima vrelo je pitke vode za cijelu Cetinsku krajinu. Pa i one vode iz komercijalnih punionica. Nedavno je objavljena monografija velikoga znanstvenoga projekta u kojoj su prikazani rezultati o onečišćenju rijeka srednje Europe (Interreg Central Europe, boDEREC-CE, 2023). U usporedbi sa slovenskim, češkim, poljskim, njemačkim, austrijskim i talijanskim rijekama Cetina (i izvor rijeke Jadro) nalikuje »netaknutoj prirodi«. Stoga je svaka zabrana kojom se štite izvori te rijeke potrebna i razumna.

Šerif ili saborski zastupnik?

U nekoliko se navrata, a i vrlo nedavno, sinjski gradonačelnik i saborski zastupnik Miro Bulj uputio do izvorišta Cetine kako bi okupljenim avanturistima objasnio da kupanje u »oku Zemlje« nije dopušteno.

Voda je rijeke Cetine vrlo čista i kvalitetna, a slijev rijeke s pritocima, bunarima i podzemnim tokovima vrelo je pitke vode za cijelu Cetinsku krajinu. Pa i one vode iz komercijalnih punionica. U usporedbi sa slovenskim, češkim, poljskim, njemačkim, austrijskim i talijanskim rijekama Cetina (i izvor rijeke Jadro) nalikuje »netaknutoj prirodi«. Stoga je svaka zabrana kojom se štite izvori te rijeke potrebna i razumna

Zanimljivo je da su mnogi mediji osudili postupak saborskoga zastupnika optužujući ga za politički populizam ili su pak ismijavali njegov performans: »Bulj je opet glumio šerifa« ili: »Bulj je postrojio kupače na izvoru Cetine.« Oni koji prigovaraju saborskomu zastupniku zapravo nalikuju vuku iz Ezopove basne, koji optužuje janje da mu muti vodu iako pije nizvodno.

Una i Cetina

Zanimljivo, isti su mediji, u isto vrijeme, poduprli prosvjede protiv izgradnje minihidroelektrane na izvoru rijeke Une. Vrelo Une nalazi se tek 50-ak kilometara sjevernije od Velikoga vrila i također je zaštićeno kao hidrološki spomenik prirode. Isti (opravdani) zahtjevi za zaštitom izvora rijeke Une od strane ekoloških udruga, predvođenih pjesmama Darka Rundeka, oduševljeno su prikazani u javnosti kao posljednja slamka spasa.

Drugim riječima, medijska percepcija i prezentacija zaštite okoliša ovisna je o pedigreu samoprozvanih čuvara prirode. Ako izvor rijeke štiti saborski zastupnik Miro Bulj, riječ je o maskenbalu, ako to isto rade pjevač Mile Kekin i glumac Rade Šerbedžija, posrijedi je zelena akcija čistih namjera. Kupači (i rovokopači) na izvoru Une ekološki su incident, a partijaneri na izvoru Cetine, eto, nestašna su turistička atrakcija.

Ekologija općega dobra

Okoliš i priroda zajedničko su dobro, to je jedini (fizički) prostor međuljudskih odnosa unutar čijih granica »sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i kiša pada pravednicima i nepravednicima«. Kada se zaštita okoliša oboji političkim ili etničkim bojama, stvara se otpor na strani neistomišljenika ili se potiče sumnja u poštene namjere. A katalizator takvih podjela mogu biti upravo mediji koji ekologiju pretvaraju u ideologiju.

Potreba za zaštitom izvora hrvatskih rijeka Cetine ili Une neovisna je o skupljanju političkih bodova, a ekologija više ne smije biti zelena. Ta boja, danas, više nije politički neutralna jer, poput lubenica, zeleni su iznutra često crveni. Medijsko onečišćenje ekoloških tema, dakle, nepotrebno razara suodgovornost prema stvorenomu i čini zaštitu prirode manje efikasnom.

Posljednji je takav primjer akcija čišćenja mora u Savudrijskoj vali čiju su spontanost i vrijednost kompromitirali upravo mediji. Jer kada smeće iz mora vadi bivši ministar znanosti Dragan Primorac, to je, naravno, ekološka vijest dana, a ne početak predsjedničke kampanje.