Zahvaljujući znanstvenomu radu o. Božidara Nagya, dugogodišnjega postulatora kauze za kanonizaciju bl. Ivana Merza, hrvatskoj je javnosti 2018. otkriveno što je u svojim pismima i Dnevniku Merz pisao o Nazoru. Kao dvadesetogodišnji vojnik u Prvom svjetskom ratu Merz se nadahnjivao Nazorovim tekstovima, o čemu je 1916. i 1917. pisao svojemu nastavniku književnosti, književnomu kritičaru Ljubomiru Marakoviću, koji se i sam dopisivao s Nazorom. U tom razdoblju života, koje je sam kasnije nazvao periodom tzv. »estetskoga katolicizma«, Merz je već bio razvio istančan ukus te se pokazao vrsnim poznavateljem književnosti, estetičarom i komparatistom. Usprkos želji roditelja da studira pravo, Merza je silno zanimala umjetnost pa je kao pariški student pohađao predavanja iz književnosti te intenzivno čitao. Tek će ga dramatično iskustvo talijanske bojišnice okrenuti kršćanskoj vjeri kao istini o svijetu te će od tada i umjetnost prosuđivati prema njezinoj poruci, a ne tek formi. »Moram započeti novi, preporođeni život u duhu novospoznatog katolicizma«, zapisao je Merz tada u svoj Dnevnik. U predratnoj, »estetskoj« fazi svojega života, Merz je otkrio u Nazoru »velikoga pjesnika« čiju veličinu suvremenici ne prepoznaju, koja će biti tek posmrtno priznata.
Dvadesetogodišnji Ivan Merz na časničkom je tečaju 1916. upoznao jezikoslovca Josipa Ribarića, osobnoga prijatelja tada četrdesetogodišnjega Nazora. Iako je Nazorove pjesme čitao i prije odlaska u vojsku, Merz tada započinje proučavati Nazorova djela i pisati o svojim dojmovima Ljubomiru Marakoviću. »No, uglavnom budi rečeno da sam po Novim pjesmama vidio da je Nazor mnogo toga stvorio za čim sam težio«, napisao je u pismu koje mu je iz Slovenske Bistrice uputio 15. svibnja 1916. Iz pisama se doznaje da je na straži s Ribarićem raspravljao o Nazoru, kojega je intenzivno proučavao. »Ne mogu reći, da me je on (Ribarić, op. MKP) upozorio na ljepote toga pjesnika; ali on je bio povodom da sam naumio Nazora prostudirati. Najzgodnija prilika! I pošto znadem toliko zanimljivosti iz života i iz djela toga hrvatskog velikana, osjećam upravo neku unutarnju potrebu da Vama – mome literarnom majstoru – nešto priopćim«, pisao je nadalje Merz Marakoviću.
Čitajući Nazorovu ljubavnu poeziju, Merz nije mogao a da se ne osvrne na pjesnikovu muzu te da prokomentira kako se iskustvo romantične ljubavi odrazilo u stihovima. Gospođa Brovetova, žena koja je nadahnula Nazorove Pjesni ljuvene, bila je stvarna osoba, supruga jednoga intelektualca, što se doznalo upravo iz Merzovih zapisa. Bila je riječ o platonskoj ljubavi, koja se rodila ponajviše tijekom šetnja u pratnji jedne učiteljice. Merz je zapisao da je Nazor u gospođi Brovetovoj prepoznao ženu za kojom je čeznuo, no njihova je veza ostala na razini »platonske, uzvišene ljubavi«. Bila je riječ o vrlo inteligentnoj ženi koja se, kao i Nazor, zanimala za botaniku. Prema Merzovu sudu gospođa je uskoro otišla na Krk – »utekla na svoj otok« pred silinom ljubavi, a Nazor je opjevao i ljubav i otok u svojim Pjesnima. »(Sjeća ta ljubav na Werthera, pa i na Immensee). Nevješto oko ne bi ništa opazilo; no Nazor je mnogo toga proživio. Plod toga su pjesme. Trebale bi se analizirati te pjesme, pa imamo pred sobom Nazora. Osobito je lijepa pjesma gdje joj veli da se nikada sastati ne će, no mislit će jedno na drugo. Ribarić misli da je ona mnogo dublje tu ljubav proživjela. Običan čovjek bi se usrećio; no tragična je sudba pjesnika što je on viši od običnih ljudi i poput Mojsija (Vigny) teži za običnom ljudskom srećom, no u svojoj veličini i osamljenosti ostaje nesretan«, pisao je Merz u svojem Dnevniku.
Merz je komentirao religiozni naboj Nazorove poezije, no više ga je zanimala ljepota forme njegovih tekstova. »Što se tiče njegove religije: tu je sličan Hugou. Silan optimist, duševni kontrast Kranjčeviću. Na Vrhu u Novim pjesmama on izriče svoju religiju. Za kršćansku etiku je dušom i tijelom, a silno štuje estetsku stranu kulta Madoni, koji toliko uljepšava život Hrvata. Zato mu se i osobito dopada jedna Pascolijeva pjesma gdje je opisana svibanjska pobožnost«, zapisao je Merz u pismu Marakoviću od 15. svibnja 1916. U svakom slučaju Merz je u Nazoru vidio velik poetski talent koji je uspio ostvariti opus od nacionalnoga značenja, i to s pozitivnom vrijednosnom porukom. Zbog toga je branio Nazora od negativnih kritičkih strelica koje mu je upućivao Petar Grgec, prijeratni urednik katoličkih književnih časopisa Luč i Hrvatska prosvjeta. Grgec je kritizirao Nazorov rani panteizam, nadahnuće poganskom – grčkom i slavenskom – mitologijom i specifičan mistični doživljaj prirode. U Nazoru je vidio »fihteovca« koji jedinom apsolutnom stvarnošću smatra jastvo misaonoga subjekta, s čime se Merz nikako nije slagao. »Htio sam pisati o Nazoru, ali me je pretekao Grgec u Hrvatskoj Prosvjeti. Naravski da se ne slažem s onakvim načinom prikazivanja, ali ja ne dospijem na sve, pa moram gledati kako drugi batale ono što ja tek polagano mogu da gradim. […] Srdačna Vam hvala na podacima, sve me je do kraja veoma interesiralo. […] Nazora ne puštam s vida. Možda je baš dobro, što se ne mogu sada njime baviti: pribrat ću više materijala«, pisao je Merz Marakoviću 14. lipnja 1916.
Merz je Nazora smatrao neprepoznatim velikanom te je pisao o sklonosti Hrvata da svoje velikane prepoznaju i časte tek nakon njihove smrti. S druge je strane prepoznao sklonost hrvatskih kritičara katolika prema neproduktivnu i jalovu kritizerstvu. »Utvu zlatokrilu pročitao sam prije 2-3 mjeseca, pa se sjećam da sam našao dosta tehničkih nedostataka. Inače je za nas zaista krasna stvar, a što je glavno prvi pravi romantičko-idilički epos. Trebalo bi napisati kakav esej o Nazoru; šteta je, da se naši velikani upoznavaju istom poslije njihove smrti«, pisao je početkom 1917. »Primio sam Hrvatsku Prosvjetu, Vrhbosnu, Grič, a danas mi Čičić posla i Našu misao. Na poslanim listovima hvala. Prosvjeta mi se ni malo ne sviđa. (…) Vidi se nekakav čudan egoistični duh u Prosvjeti gdje svaki hoće da bude originalan i pametan, pa razara i ono što je u nas najbolje (ocjena Utve Zlatokrile). Namjesto da smo sretni, da imamo Nazora, Krizmana, ovakvi mali budalaši idu napadati«, pisao je Merz iz Italije 10. travnja 1917. Merz se zauzimao za časopise koji bi književne priloge uvrštavali temeljem njihove kvalitete, onkraj političkih podjela i strančarenja. »Nazorova zbirka Intima pokazuje jednu lijepu evoluciju kršćanstvu. Od onog Kiklopa, klasičnog užitka u vedrini i ljubavnom nagonu prirode, do onog misticizma u Glasu i mnogim drugima (pače već jako u Novim pjesmama) jest možebitni nehotičan prijelaz kršćanskoj etici. Ono što Grgec veli u Hrvatskoj Prosvjeti o »fichteovcu« Nazoru, to je odviše površan sud. Ta i on znade, kako čovječja duša – pa i najkatoličkijeg čovjeka – nije jednostavna i primitivna. U njoj sve uvijek traje boj ‘svjetla i mraka’ (Pjesni ljuvene) i mnogo je mučniji posao u svojoj duši braniti osvojeno kršćanstvo nego li uspeti se na taj vrh. Pa ako jednom pjesniku dođe neki šus – ta to se i nama često dogodi – pa se razveseli kad nađe u Reklamovoj Povijesti filozofije o Fichteu koji veli da mi jedino opstojimo, a ostalo je samo sjena, prikaza, varka – nije čudno da on to odmah obradi; ta koliko je puta Nazor to osjetio«, pisao je Merz.
Merz je smatrao da treba objavljivati kvalitetnu literaturu, bez obzira na svjetonazorsku orijentaciju autora, te je podupirao Nazorovu želju za osnivanjem novoga književnoga časopisa. »Bavi se mišlju (Nazor, op. MKP) da osnuje literarni list poput Marconija u Firenzi koji će okupiti sve sile bez razlike nazora o svijetu. Mislim da je to zgodno, jer zaista Hrvatska Prosvjeta kao i estetski dio Luči (zapravo isto!) suviše zalaze u strančarska pitanja (starčevićanci, nacionaliste) i primaju samo proizvode katolika, namjesto da okupe sve stvari – pa makar i od panteista – koje su dobre; jer nema čovjeka, koji nesvjesno ne misli u mnogome katolički«, zapisao je Merz u svojem Dnevniku 1914.
U Merzovu Dnevniku Nazor se spominje od 14. travnja do 31. listopada 1914., a u korespondenciji s Marakovićem taj je period veći i obuhvaća cijelu godinu, od 10. travnja 1916. do 10. travnja 1917. godine. U Dnevniku je Merz pisao i o poetičkim temama vezanim uz Nazora; na nagovor prijatelja Ribarića usvojio je stajalište da se pjesnički ritam mora slagati s naglaskom riječi, te je razvio akcenatsku versifikaciju, što se ogledalo u Nazorovoj poemi Kristalna šuma. »Takove su pjesme u zbirci Intima. Možda je zato tako brzo pristao jer je i Pascoli u Italiji od te škole; a ovoga on osobito voli. Ta, Nazor je prije talijanski pjevao nego li hrvatski. Poema Kristalna šuma je fakat. God. 1913. je to bilo u blizini Kastava. Sjevernjak udario, sva voda se na drveću smrzla da je šuma bila poput stakla, prozirna, kristalna blistajući se u duginim bojama«, pisao je Merz još 1914. U Nazorovim je tekstovima prepoznao brojne primjere intertekstualnosti, primjerice odjeke Pjesme nad pjesmama i romantičarskih autora. »Ona ljubavna očitovanja, čežnja muža k ženi i obratno isto kao u velepjesmi, zapravo je divotna imitacija te Salomonove knjige, samo što mi se čini da je prijelaz suviše goropadan, pa suviše jasno upada u oči kako je to umetnuto u djelo. Osobiti čar – kako već rekoh – podaje djelu ono naivno promatranje života kano u basni; ona usporedba dragulja i drugih konvencionalnih no karakterističnih izraza iz bajke (usta kao rubini i slično)«, procijenio je Merz u Dnevniku 1914.
Merz je osobito cijenio činjenicu da je Nazor, u čijoj se rodnoj kući govorilo talijanski i čakavski, uložio velik trud u učenje štokavštine.
»S Ribarićem čitam Nazora i sada se istom uživljujem u našu poeziju; dolazim sve više do uvjerenja kako je naš jezik divan, samo kad dođe u dobre ruke. A takve su Nazorove. Da nam je Nazor dao samo svoj jezik sa svojim epitetima učinio bi mnogo. No, uz to se je on digao na Planinu sanja iznad svake strančanosti i podao nam u svojim pjesmama svoj duboki duševni život. Drugom prilikom ću o njemu napisati studiju«, pisao je u Dnevniku 1914. »Malo sam se danas razvedrio čitajući Nazorove Istarske priče. Nisam znao da u Hrvata ima tako modernih i lijepih pripovijesti koje mogu u mnogom pogledu stupati usporedo sa Lagerlöfovima. Faktično, Hrvati su slijepi; ne vide kakvu veliku kulturnu epohu proživljuju, kako velikog pjesnika imaju, kao što je Nazor. Kada on umre, istom onda će vidjeti da je bio velikan«, pisao je Merz u Dnevniku 1914.
Nastavlja se





















