Angažirana vjernica u svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske stomatologinja Tanja Križanac-Kodžoman višegodišnja je predsjednica udruge »Cjelovit život«. Cijeli svoj život vezana je uz svetište, a svoju vjeru redovito i rado raznim aktivnostima svjedoči u sinjskom javnom životu.
Rođena je u Sinju 20. veljače 1957. Njezin pokojni otac bio je Frano, a majka Kata, rođena Bešker. Oboje su bili rodom iz Sinja. Uz Tanju su dobili stariju kćer Maju, specijalisticu pulmologije koja je do umirovljenja radila u Kliničkoj bolnici Split. Otac se brinuo za egzistenciju te male obitelji, a majka je bila potpuno predana odgoju i duhovnomu rastu djevojčica.
»Rasle smo zaštićene ljubavlju i molitvom«
»Dobro se sjećam i mamine dosljednosti i roditeljske brige oko našega školovanja i odrastanja. Ništa se nije prepuštalo stihiji«, pripovijeda Tanja. »Otac, pun očinske ljubavi i skrbi, i majka, požrtvovna i dosljedna, bdjeli su nad nama i pružili nam sve da se formiramo kao kompletne samostalne osobe, da budemo korisne obitelji i društvu te na slavu Bogu. Rasle smo zaštićene ljubavlju i molitvom naših roditelja. I danas ponekad u razgovoru sestra i ja spomenemo kako nam je roditeljska ljubav u djetinjstvu zapravo baština za cijeli život. Molitve Gospi Sinjskoj dobile su odgovor«, svjedoči sugovornica.
Osnovnu je školu završila u Sinju kao odlična učenica. Svirala je i klavir. Zatim je upisala opću sinjsku gimnaziju i završila je s odličnim uspjehom. Uslijedio je studij na Stomatološkom fakultetu u Sarajevu koji je uspješno završila, a sedam godina nakon diplomiranja dobila je specijalizaciju iz dentalne medicine s parodontologijom i oralnom patologijom. Specijalistički ispit položila je 1993. na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu. Najprije je radila u Domu zdravlja Sinj, u centralnoj zubnoj ambulanti, kamo se vratila i nakon završene specijalizacije. Godinu dana kasnije otvorila je privatnu stomatološku ordinaciju, u kojoj još uvijek radi.
»Realizirala sam se kao majka dvojice krasnih mladih ljudi, mojih sinova Ante i Frane. Godine 1984. udala sam se za svojega supruga Stipu Kodžomana. On je arhitekt i vodi svoj projektni biro u Sinju. Naš stariji sin Ante diplomirao je na studiju mora i morskoga ribarstva u Splitu, radi u struci, i ima krasnu obitelj, suprugu Sonju i dvije prekrasne djevojčice. Osim što me Bog nagradio majčinstvom, dao mi je i da uživam s unukama Lorenom i Natali. One su novo svjetlo u našim srcima i obitelji. Mlađi sin Frano diplomirao je informatički menadžment, i odnedavno je i on zaposlen u struci. Svi živimo u našem prelijepom Sinju, gradu punom mladih ljudi i časne tradicije koju živimo kroz Sinjsku alku i snažnu vjeru koju bez prestanka iskazujemo Čudotvornoj Gospi Sinjskoj«, kaže Tanja Križanac-Kodžoman.
Vjernička uvjerenja
»Moja prva sjećanja vezana za Crkvu i vjeru povezana su s nama najvećom svetinjom, a to je, naravno, oltar Gospe Sinjske. Pred njega smo dolazili kao mala djeca, a roditelji su nam šaptali na uho: ‘To je draga Gospa, a ona je Majka Božja.’ U svetištu sam primila sakrament prve pričesti, koji mi je udijelio fra Ivon Samardžija, a sakrament krizme primila sam po rukama biskupa Frane Franića. U našoj crkvi mnoštvo je ljudi, župna zajednica živi intenzivno. Sakrament ispovijedi može se već desetljećima obaviti svaki dan, svakodnevno se slavi nekoliko misa, a nedjeljne su mise prepune vjernika, kao i hodočasnika. Odnedavno je naša crkva u svetištu dobila status manje bazilike. Kad živite i radite u takvu okruženju, prirodno je da to utječe na vaš život i, naravno, ako dopustite, to postane dio vašega života«, kaže naša sugovornica.
Vjeru nastoji prakticirati maksimalno, ali želi i da njezin svjetovni život odražava njezina vjernička uvjerenja. »Mnogo sam godina članica Hrvatskoga katoličkoga liječničkoga društva, tako da i profesionalni život ima vjerske sadržaje. U sinjskoj župi sudjelovala sam u osnutku Fonda Gospe Sinjske koji je bio namijenjen pomoći studentima slabijega materijalnoga stanja. Lijepo je pomagati potrebitima, pogotovo mladim ljudima. Od 2004. godine članica sam Franjevačkoga svjetovnoga reda. U više sam navrata kao stomatologinja volontirala u stomatološkoj ordinaciji u zajednici ‘Cenacolo’ u Međugorju. To je za mene bilo veliko duhovno obogaćenje. Upoznala sam mnoge krasne ljude koji svakodnevno rastu u vjeri i nadi, koji su ponovno pronašli životni smisao. Potpuno su predani Bogu. Više sam puta s obitelji i prijateljima posjetila zajednicu ‘Cenacolo’ u Ugljanima kod Trilja. To su uvijek radosni susreti. Od 2010. godine kao predsjednica vodim udrugu ‘Cjelovit život’. To je udruga građana, vjernika, aktivnih u raznim sferama života, sa željom provođenja socijalnoga nauka Crkve, a osnovani smo na inicijativu tadašnjega gvardijana fra Bože Vulete. Organizirali smo brojne vjerske tribine, karitativno djelujemo, radimo projekte za djecu i mladež, imali smo predavanja o očuvanju zdravlja i prirode, literarne natječaje vezane za znakovite događaje i obljetnice, svake godine u došašću organiziramo dječji tjedan. Od prošle smo godine krenuli u svibnju i listopadu na čast Majci s projektom ‘Ruži Otajstvenoj’. Također organiziramo kulturno-glazbene večeri koje osvježe život u gradu. Naravno, to je ekipni rad. Uvijek sam zahvalna svim članovima na trudu i vremenu koje izdvajaju da bi udruga živjela. Samostan u Sinju ugošćuje nas prostorom pod svojim krovom sve ove godine. Sada su s nama župnik fra Antonijo Mravak i gvardijan fra Marinko Vukman. Uvijek su otvoreni za razgovor, suradnju, potporu. Nastojim da smo kao udruga, s predznakom križa u našem službenom pečatu, uvijek na raspolaganju i da surađujemo sa svim ljudima dobre volje.«
Hodočašće nije turističko putovanje
»Čitam misna čitanja. To također smatram lijepom i Bogom danom dužnošću. Moja su posebna strast putovanja. Volim istraživati i učiti. Kad putujem, osjećam koliko je toga lijepoga Bog dao čovjeku na raspolaganje. Šarenilo i različitost raznih naroda samo su dokaz beskrajne Božje ljubavi prema čovjeku kojega je stvorio, a sve ih zajedno drži pod svojim srcem. To mi se posebno urezalo u svijest na hodočašćima u Svetu Zemlju, Rim, Lurd, Asiz, Fatimu, Santiago de Compostelu i brojna druga hodočasnička mjesta. Hodočašće za mene nije turističko putovanje, nego to vrijeme nastojim provesti u intenzivnom druženju sa Svetim. Kao vjernica i župljanka naše župe ispunjena sam ponosom, ali ujedno osjećam da i mi vjernici imamo veliku obvezu posvijestiti sebi koju sreću imamo da živimo u ovako živoj župnoj zajednici. U mnogim su drugim državama crkve zatvorene, prodane, pretvorene u nešto sasvim drugo. Tamošnji ljudi nemaju priliku slaviti Boga u zajedništvu, teško nalaze oslonce u životu koji istinski ispunjavaju i donose nadu. U tim se sredinama ljudi ipak bore za svoju vjeru. Kad si to osvijestim, posebno doživim koliko smo mi u Hrvatskoj blagoslovljeni.«
Sinergija klerika i laika ključna za budućnost Crkve
