Pastoralna vijećnica u župi sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu u Zagrebu Daniela Drčec supruga je i majka dvoje djece i uspješna poduzetnica. Rođena je 26. ožujka 1978. u Zagrebu, a djetinjstvo je provela u Dugom Selu, gdje je završila osnovnu školu i pohađala župni vjeronauk. Roditelji su joj pokojni. Mama joj je bila Stanka, djevojački Dobrotić, iz Vinice Brega pokraj Varaždina, radila je kao računovotkinja. A tata Božidar Dujmović, podrijetlom s Krka, a rođen u Dugom Selu, bio je autolimar. Po vjenčanju su se skrasili u Dugom Selu u kući koju su izgradili. Daniela kaže da joj roditelji nisu bili strogi. Ima polusestru Bernardu iz mamina prvoga braka. Ona je ostala u Dugom Selu. Odgojena je u vjeri, ponajviše po majčinu primjeru.
Vjerski temelji ne nestaju
»Upisom u XVI. gimnaziju 1992. preselila sam se u Zagreb, gdje živim i danas«, pripovijeda Daniela. »Stanovala sam privatno. U srednjoškolskim sam se danima uključila u vjeronauk za mlade na Svetom Duhu, u bazilici sv. Antuna, gdje je i danas moja župna zajednica. Godine 1996. upisala sam Fakultet prometnih znanosti. U studentskim godinama, kao što se često dogodi, moj se odnos prema Bogu i Crkvi donekle promijenio, udaljila sam se. Ipak, vjerski temelje koje sam primila u obitelji nisu nestali. Diplomirala sam 2009. Potrajalo je jer sam radila uz studij. Sa 24 godine, 2002., udala sam se za supruga Ivana Drčeca, koji je također bio povezan sa župom i franjevcima. Zajedno smo nastavili živjeti vjeru u obitelji i nedjeljom odlaziti na misu. Ivan je 1974. godište, diplomirani je inženjer elektrotehnike, radi u državnom poduzeću. Našli smo se u župi na Svetom Duhu, i vjenčali se u Podrutama pokraj Novoga Marofa, odakle su Ivanovi rodom.«
Otkaz za obraćenje srca
»Tijekom studija započela sam raditi honorarno u osiguranju, a taj se posao s vremenom razvio u dugogodišnju karijeru u korporativnom okruženju. U toj sam sredini radila sve do 2015. godine. Tada sam, nakon mnogo promišljanja, odlučila dati otkaz. Došla sam do visoke poslovne pozicije, ali sam u srcu osjećala da trebam napraviti zaokret. Nisam točno znala što me čeka, ali sam znala da ne želim ostati u okruženju koje sam doživljavala kao toksično. Upravo to razdoblje smatram početkom dubljega obraćenja srca. Iako smo kao obitelj redovito sudjelovali u nedjeljnoj i blagdanskoj misi, u meni je rasla želja za dubljim odnosom s Bogom. Ta se želja osobito produbila u posljednjih nekoliko godina, kada sam počela redovito sudjelovati na misi i tijekom tjedna. U međuvremenu sam se okrenula turizmu i iznajmljivanju obiteljske kuće na otoku Krku. Kroz brigu za goste i obitelj postupno je nastajao i moj mali obiteljski brend ‘Adorable’, nazvan po mojoj kćeri Dori.«
Pogon na Svetom Duhu
»Majka sam dvoje djece – sina Josipa koji je 2009. godište i ide u drugi srednje i kćeri Dore, polaznice osmoga razreda, koju smo dobili 2011. Upravo je obitelj mjesto u kojem najviše učim živjeti vjeru. Uz turizam otvorila sam i obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo te počela uzgajati začinsko bilje, povrće i drugo bilje. Godine 2021., uz mjeru samozapošljavanja, otvorila sam i poduzeće za preradu voća, povrća i začinskoga bilja. Time se bavim i danas, uz radionice i obiteljski catering. Osam sam godina poduzetnica i sve se dobro razvija. Pomažu mi i suprug i djeca. I u sadnji i u pripremi, punjenju narudžbi. Proizvodnja, skladište, ured, sve mi je na istom mjestu, blizu mi je kuće. Sve je u kvartu, na Svetom Duhu.«
Uvijek se može volontirati
»Na otoku Krku bila sam povezana s franjevačkom zajednicom u Portu, gdje djeluju franjevci trećoreci, a u Zagrebu su na Svetom Duhu franjevci konventualci. Zanimljivo je da se na oba mjesta nalaze i Milosrdne sestre svetoga Križa, s kojima sam se osobito povezala u posljednjih nekoliko godina. Njihova kuća na zagrebačkom Vrhovcu blizu je mojega doma pa često ondje započinjem dan sudjelujući na jutarnjoj misi. Posebno iskustvo za mene bilo je uključivanje u pomoć pri izgradnji prihvatilišta ‘Križ’ koje sestre grade na Vrhovcu. Iako slobodnoga vremena nemam mnogo, rado sam ga stavila na raspolaganje za volontiranje. Organizirali smo različita dobrotvorna događanja – večere, koncerte i prodajne izložbe – kako bismo pomogli u prikupljanju sredstava za završetak toga projekta. Danas se s radošću očekuje njegovo otvorenje. U završnoj smo fazi.«
Pokrenula i molitveni vijenac
»Godine 2023. uključila sam se i u inicijativu ‘Catholic CRO Woman’, iz koje je nastala udruga ‘Poduzetništvo s povjerenjem’. Dosta je žena uključeno, ali i muškaraca. Tijekom dvije i pol godine intenzivnoga volonterskoga rada nastojali smo povezati, osnažiti i educirati katoličke poduzetnike te na jednom mjestu okupiti njihove proizvode i usluge.
U sklopu udruge pokrenula sam i molitveni tim u kojem se već više od dvije godine svakodnevno mole dvije krunice Božjega milosrđa – u 15 i u 21 sat. Koordinaciju toga molitvenoga tima prije godinu i pol uspješno je preuzela Ana Gašparac, a ja sam se povukla iz operativnoga rada u odboru udruge i ostala članica. U svojoj župi sv. Antuna Padovanskoga posljednjih sam se godina uključila u više pastoralnih aktivnosti. Na spomendan Gospe Fatimske, 13. svibnja 2025., pokrenula sam molitveni vijenac u župi. U ovoj pastoralnoj godini 2025./2026. postala sam i katehistica za krizmanike te članica župnoga pastoralnoga vijeća. Već treću godinu u župi imamo specifičnu katehezu za krizmanike. Ja sam u umjetničkoj skupini s jednom slikaricom. U skupini imamo oko 25 krizmanika. Skupljeni su iz triju osnovnih škola s područja župe. Susreti su srijedom, okvirno dva puta mjesečno.«
Ostvarenje uz post
»U pastoralnom vijeću dogovaramo što je potrebno, velika samo župa i jako je puno aktivnosti. Na čelu je župe župnik i rektor bazilike fra Ivan Marija Lotar. Naša je zajednica velika i vrlo živa. U njoj se održavaju brojne inicijative, od proslave Antunova i Antunovskoga hoda do pučke kuhinje koja svakodnevno podijeli više od 400 obroka potrebitima. Upravo takvo zajedništvo i konkretno služenje bližnjima potiču me da i sama, koliko mogu, dam svoj doprinos. Danas nastojim produbljivati svoju vjeru molitvom, postom, sudjelovanjem na duhovnim obnovama i seminarima, ali i svakodnevnim životom u obitelji, poslu i župi. Sve više osjećam da me Bog poziva služiti upravo ondje gdje živim.«
Župa, obitelj pa sve ostalo
»Suprug me u svemu tomu podupire, on je ranije također bio pastoralni vijećnik. Djeca su u župi išla na sakramente. Tako da smo svi povezani. Osjetila sam poziv da trebam služiti župi i obitelji. To je najbitnije. A ostalo, kako se i koliko se stigne. Veseli me to, ispunjava. Sa župnikom lijepo surađujemo, uključeni su i ostali fratri. Vjera mi je temelj svega, izvor snage i motivacije, na koji se sve dalje nadograđuje. Tu sam zato, u Crkvi, župi, ostajem, i nikamo ne idem.«
Most između vjere i svakidašnjice
