Od dolaska novoga župnika u našoj su se župi u korizmi počeli pokrivati križevi, što do sada nije bio običaj. Zbog toga smo zbunjeni. Zar ne bismo kao vjernici upravo u korizmi trebali biti pogledom usmjereni na Kristov križ i njegovu patnju, zar nas se time želi odvratiti od razmišljanja u tom smjeru, da dublje uđemo u otajstvo Kristove muke?
Čitatelj
Pišući o korizmenim nedjeljama u knjizi »Liturgijski simbolički govor«, liturgičar i pomoćni zagrebački biskup dr. Ivan Šaško ističe da »i peta nedjelja ima svoju posebnost, a to je zastiranje, pokrivanje križeva i slika«. »U korizmi, osim posta koji se odnosi na hranu, postoji post koji se odnosi na uši i oči. Ovdje je riječ o ‘postu očiju’ (ieiunium oculi). To je u povezanosti sa zabranom gledanja oltara za pokornike na početku posta u 11. stoljeću. Ti su oltarni zastori (njem. Hungertuch) bili ukrasivani slikama Kristove muke, a budući da su postojali i manjih dimenzija, njima su se pokrivale i slike i križevi i kipovi. Prekrivanje je križeva poznato od 13. st. No, službeni podatak o tome nalazi se u prvoj polovini 17. st.«
Možda bi bilo pobudno i korisno za sve vjernike Vaše župe da svojega novoga župnika zamolite da svima u crkvi u propovijedi objasni i još neke pojedinosti, kako ne biste bili zbunjeni. I u drugim tekstovima koje možete pronaći, među ostalim i na službenim internetskim stranicama ili društvenim mrežama naših crkvenih ustanova, objašnjava se da se križevi pokrivaju ljubičastim platnom jer je ljubičasta korizmena boja. Isto tako dodaje se da su se nekada križevi prekrivali kroz cijelu korizmu, kako ih se ne bi moglo gledati i time se zapravo opominjalo da se vjernici nalaze u posebnom vremenu, osobito dva tjedna prije Vazmenoga trodnevlja i iščekivanja uskrsne nedjelje. To objašnjava i drugi naš liturgičar dr. Zvonko Pažin, koji napominje da je to zapravo srednjovjekovni običaj germanskoga podrijetla, kada se vjernicima priječilo da vide oltar, a platno je bilo simbol hramske zavjese koje se maknulo na srijedu u Velikom tjednu na riječi iz evanđelja: »I zavjesa se hramska razdrije po sredini.« I fra Antonio Gospić tumači: »Cilj toga je zadubiti se u vlastitu nutrinu, pozornije slušati Riječ Božju i izvršiti posljednje pripreme za nadolazeće blagdane. (…) Crkva pedagogijom svojih odredbi čovjeku nešto u nekom trenutku zastire da bi, kada dođe trenutak otkrivanja, proslave, taj trenutak bio još svečaniji, da bi naše srce bilo još zahvalnije, zadivljenije, začudnije, zbog viđenja ostvarene čežnje. Ono što je (našim očima) u nekom trenutku skriveno, može potaknuti da se duša čovjeka još više propinje nešto dokučiti, proniknuti, produbiti.«
