Ono što me ponukalo da kontaktiram s vama, kao s najutjecajnijim i najrelevantnijim katoličkim glasilom, jest glazba u liturgiji. Javljam vam se kao netko tko je aktivno sudjelovao kao liturgijski glazbenik skoro 15 godina i kroz susrete s glazbenicima pokušao aktivno djelovati u shvaćanju i stvaranju liturgijske glazbe. U tom periodu bio je jedan pokušaj, hajdemo nazvati »uvođenja reda« gosp. Slavka Nedića, s projektom »Naša misa« koji se nažalost ugasio. Izravan povod za ovo pismo jest to što sam u jednu nedjelju na misi u svojoj župi čuo na župnim oglasima kako će sljedeću nedjelju jednu misu »animirati« jedan zbor, drugu će »animirati« drugi zbor… i pitam se: »Što to misi nedostaje da treba animatore?« Riječ animirati francuskoga je podrijetla i znači »razveseliti, raspoložiti; oduševiti koga za što«. S druge strane Crkva nas naučava da glazba ne čini liturgiju svečanom i ističe potrebu da liturgija oblikuje glazbu i pjevanje. Citiram: »Pjevanje je izričaj liturgije koja je u sebi slavlje i svečanost.« Nadalje, kaže se za liturgijske glazbenike da su po svom zvanju liturgijski služitelji, s odgovornom zadaćom integriranja jezika glazbe u govor liturgije. Ukratko, pjevači su u službi pjevanja koji predvode pjevanje kao dio misne molitve. Opet citiram: »Nedopustivo je da glazba ‘ravna’ liturgijskom zajednicom i njezinim slavljem. Na liturgijski sastanak dolazimo ne da bismo stvarali liturgiju, nego da bi liturgija oblikovala nas.« Slijedeći prije navedenu logiku, možemo li ministrante nazvati – »animatorima kod oltara«? Da ne dužim previše jer je ovo svakako tema koja zahtijeva ozbiljnu raspravu, no i sam papa Benedikt XVI. govori kako su liturgijski kreatori, u svojim razmišljanjima kako da liturgiju učine što privlačnijom i što komunikativnijom, izgubili iz vida da je liturgija namijenjena Bogu, a ne nama. Nažalost, danas smo svjedoci skrnavljenja naših vrijednosti od ljudi koji ne znaju, ne razumiju, a možda i ne žele znati, međutim moje je pitanje zašto se i sami tako odnosimo prema svojim vrijednostima? Može se reći da to i nije tako velika stvar, a možemo i prihvatiti nauk Crkve pa i sami pokazati kolika nam je važnost liturgije; izbor je uvijek na nama. Htio sam ovim obraćanjem vama dati poticaj da se opet pokrene ta tema, da izbjegnemo da nam se kao danas po Zagrebu na liturgijama pjevaju svjetovne pjesme samo zato što u sebi sadrže riječ ljubav. Da pokažemo je li nam i koliko nam je stalo do te najveće molitve Crkve.
Čitatelj
Vaše pismo otvara temu koja je uvijek aktualna i rekli bismo – otvorena, pa čak i na razini tumačenja riječi »animirati« liturgiju ili misu. No s tim se pojmom ne ćemo »razračunavati«, jer to nije ni smisao Vašega poticaja koji proizlazi iz Vašega višegodišnjega iskustva crkvenoga glazbenika, ali nam se ne čini da svećenici koji najavljuju određene zborove u svojoj župi tomu terminu – glagolu pridaju neku »posebnu« moć, nego se taj izraz jednostavno uvriježio, kao što se sve češće govori i o župnim pastoralnim animatorima. Dakako, sve to u pozitivnom smislu i s dobrim nakanama, s kojima Vas i sve zainteresirane vjernike (dakako, i svećenike) pozivamo da pročitate članak »Glazba u liturgiji Crkve« naših liturgičara fra dr. Ante Crnčevića i mons. dr. Ivana Šaška koji je objavljen i na internetskoj stranici Hrvatskoga društva crkvenih glazbenika, na kojoj se mogu pronaći i prijedlozi za liturgijsko pjevanje svake liturgijske nedjelje. Čini nam se da bi taj portal mogao biti pravi izvor i svima koji su zaduženi za crkveno pjevanje u našim župama i zajednicama, uz poštivanje određenih specifičnosti svakoga našega kraja ili crkvene pokrajine.
»Kršćanska je liturgija mjesto gdje se glazbu može susresti u njezinu iskonskom obliku. Glazba je jezik božanskoga, priznavale su stare kulture i religije. Ona je, jednako kao i govor riječi ili govor znaka, vlastita čovjekovu ispovijedanju vjere i slavljenju Boga. Liturgijska glazba, dakle, nije uvedena u liturgiju kao izvanjski obredni element, posuđen iz kulture, nego je stvarana i oblikovana u liturgiji kao način vjernikova slavljenja Boga i kršćanskih otajstava. Govor o glazbenim oblicima stoga, u kontekstu liturgije, zadire duboko u razmatranje samih liturgijskih oblika i sadržaja vjere. Neosporno je da i današnje glazbeno oblikovanje liturgijskih slavlja mora polaziti upravo od liturgije kao temelja i izvorišta liturgijske glazbe«, pišu – a kao da se upravo slažu s Vašim mišljenjem – dr. Crnčević i dr. Šaško, koji potom ističu da je »pred liturgijskim glazbenicima, koji su po svom zvanju liturgijski služitelji u pravom smislu riječi, odgovorna zadaća integriranja jezika glazbe u govor liturgije«. Potom upozoravaju: »Bogatstvu naše glazbene baštine, stvarane u krilu Crkve i oblikovane kršćanskom vjerom i pobožnošću, danas ipak nedostaje glazbenih djela koja su iznikla iz liturgije i onih koja su stvarana za liturgiju. U raspjevanosti naših liturgijskih zajednica katkada je teško zamijetiti pravi liturgijski duh. U liturgijska se slavlja unose ‘nove pjesme’ koje nerijetko odišu starim duhom slavljenja. Potreba za novom liturgijskom pjesmaricom izranja kao potreba za novim liturgijskim pjesmama koje će izražavati i omogućavati istinsko poniranje u slavljeno otajstvo vjere«, pišu autori i sve naše zajednice potiču da iz vida ne izgubimo ono bitno, pa i kada uvodimo nove pjesme u liturgiju, kojima prema našem mišljenju ipak treba dati prostora, premda se slažemo s Vama da liturgijska pjesma ne postaje liturgijskom pjesmom samim time što spominje – ljubav. A »zdrav« liturgijski duh i »zdrav« osjećaj za liturgijsko pjevanje tema je o kojoj će se još puno raspravljati, a Vaše pismo i mi doživljavamo kao poticaj na razmišljanje o našoj zajedničkoj odgovornosti za liturgijsku glazbu i crkveno pjevanje, pri čemu nas dr. Crnčević i dr. Šaško podsjećaju da »liturgijski glazbenici, zbor pjevača, psalmisti, animatori i voditelji pjevanja ne bi smjeli zaboraviti da im je prvenstvena zadaća izgrađivati i njegovati liturgijski sluh okupljene zajednice vjernika, a ne ‘ispunjati uho’ zajednice ugodnom ili svečanom glazbom«.
