Da se upravo u posebnoj Božjoj naklonosti prema siromašnima i posljednjima očituje njegova neopoziva ljubav prema čovjeku kao takvomu govori i knjiga Otkrivenja (Otk 3, 8-9), u kojoj proslavljeni Krist poručuje malenoj i siromašnoj crkvenoj zajednici u Filadelfiji: »Ja te ljubim«; i premda joj je »malena snaga«, on će prisiliti one koji je mrze »da dođu da joj se do nogu poklone«. Upravo je riječi »Ljubim te – Dilexi te« iz Otkrivenja papa Lav XIV. izabrao za naslov svoje prve apostolske pobudnice »o ljubavi prema siromašnima«. Naslov otkriva još jednu poveznicu, onu s enciklikom »Dilexit nos« o božanskoj i ljudskoj ljubavi Isusa Krista, i općenito s njezinim autorom papom Franjom.
Lav XIV. »učinio svojim« Franjino djelo
Naime, Lav XIV. u uvodu u dokument otkriva da je »u slijedu s enciklikom ‘Dilexit nos’ papa Franjo pripremao, u posljednjim mjesecima svojega života, apostolsku pobudnicu o skrbi Crkve za siromašne i sa siromašnima«. »Primivši u baštinu taj projekt«, nastavio je Lav XIV. citiravši Franjinu pobudnicu »Gaudete et exultate« o pozivu na svetost, »sretan sam što ga mogu učiniti svojim – dodavši neka promišljanja – i ponuditi ga još na početku svojega pontifikata, dijeleći s ljubljenim prethodnikom želju da svi kršćani uvide snažnu sponu između Kristove ljubavi i njegova poziva da se približimo siromašnima. I ja uistinu smatram nužnim ustrajati na tom putu posvećenja jer se u ‘pozivu da ga se otkrije u siromašnima i onima koji pate objavljuje srce samoga Krista, njegovi osjećaji i njegova dubinska opredjeljenja, kojima se svaki svetac nastoji suobličiti’.«
Pobudnica ima pet poglavlja. U prvom se dijelu iznose neke temeljne konstatacije o odnosu kršćanske vjere prema siromaštvu te o fenomenu siromaštva danas. U drugom se poglavlju pokazuje da je ljubav prema siromašnima u temeljima kršćanske poruke. U trećem jasno dolazi do izražaja da je ta ljubav obilježila čitavu povijest Crkve, kako njezin nauk tako i nadahnuća mnogih Božjih ugodnika. Prisutnost posebnoga odnosa prema siromasima, barem implicitna i pozadinska, u stožernim dokumentima socijalnoga nauka Crkve i Drugoga vatikanskoga koncila u središtu je četvrtoga poglavlja, a u posljednjem, petom poglavlju govori se o trajnoj, dakle i suvremenoj potrebi Crkve da bude pozorna prema siromašnima.
Ne dobrotvorstvo, nego objava
Prvo poglavlje započinje dvama citatima Isusovih riječi: »Siromaha svagda imate uza se« te »Ja sam s vama u sve dane«. Slijedi rečenica koja na svoj način izražava temeljnu poruku pobudnice: »Ne nalazimo se u obzoru dobrotvorstva, nego objave: doticaj s onima koji nemaju moć i veličinu temeljni je način susreta s Gospodinom u povijesti. U siromašnima nam on ima još što reći.« Stoga je Lav XIV. »uvjeren da prioritetno opredjeljenje za siromašne rađa izvanrednom obnovom kako u Crkvi tako i u društvu, kad smo se kadri osloboditi samoreferencijalnosti te uspijevamo slušati njihov vapaj«.
Tomu je »vapaju« posvećen ostatak prvoga poglavlja. Format novinskoga prikaza omogućuje nam prenijeti tek neki redak. »Stanje siromašnih jest vapaj koji, u povijesti čovječanstva, neprestano izaziva naš život, naša društva, političke i gospodarske sustave te, nipošto na posljednjem mjestu, također Crkvu. Na ranjenom licu siromašnih nalazimo utisnutu patnju nedužnih te stoga i samu Kristovu patnju. Istodobno bismo možda ispravnije trebali govoriti o brojnim licima siromašnih i siromaštva budući da je riječ o šarolikoj pojavi. Uistinu postoje mnogi oblici siromaštva: siromaštvo onih koji nemaju sredstava za materijalno uzdržavanje; onih koji su društveno marginalizirani te nemaju sredstava da bi dali glas svojemu dostojanstvu i svojim sposobnostima; tu je i moralno i duhovno siromaštvo, kulturno siromaštvo, siromaštvo onih koji se nalaze u stanju osobne ili društvene slabosti ili krhkosti, siromaštvo onih koji nemaju prava, prostora, slobode«, kaže se u dokumentu, koji ističe da se »starim siromaštvima kojih smo postali svjesni i kojima se nastoji oduprijeti pridodaju nova, kadgod suptilnija i opasnija«.
Upozorenje kršćanima da ne nasjedaju na ideologije
Potrebna i »preobrazba mentaliteta«
Dokument u nekoliko rečenica poteže pitanja poput širenja siromaštva u razvijenim zemljama, a onda i relativnosti kriterija kojima se ono mjeri. Činjenica, primjerice, da velika većina stanovništva u bogatima europskim zemljama ima pristup električnoj energiji ne znači da u njima nema siromaštva i marginalizacije. Dokument ističe i »dvostruko siromaštvo« žena u mnogim sredinama: materijalno im siromaštvo priječi da se zaštite od »isključivanja, zlostavljanja i nasilja«. Ipak, i u takvim okolnostima »neprestano nalazimo predivnih gesta svakodnevnoga junaštva u obrani i skrbi o krhkosti njihovih obitelji«, kaže dokument citirajući pobudnicu »Evangelii gaudium« pape Franje.
Istinsko zauzimanje za siromašne također uključuje »preobrazbu mentaliteta koja može izvršiti utjecaj na kulturnoj razini«. »Uistinu iluzija o sreći, da ona dolazi iz lagodnoga života, mnoge navodi na pogled na život usredotočen na gomilanje bogatstva i na društveni uspjeh pod svaku cijenu, pa i na štetu drugih, koristeći se i nepravednim društvenim i političko-ekonomskim idealima koji idu u prilog jačima. Tako u svijetu u kojem su siromašni sve brojniji paradoksalno svjedočimo porastu nekih elita bogatih, koji žive u balonu komfornih i luksuznih uvjeta, gotovo u nekom drugom svijetu u odnosu na obične ljude. To znači da još uvijek postoji – kadgod dobro kamuflirana – kultura koja odbacuje druge, a da to uopće ne primjećuje te ravnodušno tolerira da milijuni ljudi umiru od gladi ili preživljavaju u uvjetima koji nisu dostojni ljudskoga bića«, kaže »Dilexi te«.
Bog se sam učinio siromašnim
Drugo je poglavlje od temeljne važnosti. Dokument se, naime, spušta do samih izvora, do života Isusa Krista i objave zapisane već u Starom zavjetu, a posebno u Novom. Opći teološki pogled iznosi se u prvim redcima poglavlja: »On (Bog) se obratio svojim stvorenjima preuzevši skrb za njihovo ljudsko stanje, a time i za njihovo siromaštvo. Upravo zato da bi s nama podijelio ograničenja i krhkost naše ljudske naravi, on se sam učinio siromašnim, rođen je u tijelu poput nas te smo ga upoznali u malenosti djeteta položenoga u jasle i u krajnjem poniženju križa, ondje gdje je s nama podijelio naše radikalno siromaštvo, a to je smrt. Dobro je stoga razumljivo zašto se i teološki može govoriti o Božjoj preferencijalnoj opciji za siromašne… (…) Želeći uspostaviti kraljevstvo pravednosti, bratstva i solidarnosti, posebno su mu na srcu oni koji su diskriminirani i potlačeni te i od nas, svoje Crkve, zahtijeva odlučno i korjenito strateško opredjeljenje u korist najslabijih.«
Dokument navodi obilje primjera iz Novoga zavjeta koji govore o tome da se Isus Krist rodio, da je živio i da je umro kao siromašan čovjek. Nadalje, navijestiti radosnu vijest siromasima svake vrste Isus razumije kao polazište svojega mesijanskoga poslanja. »On otvara oči slijepima, liječi gubavce, uskrisava mrtve, a siromasima naviješta radosnu vijest: Bog je blizu, Bog vas ljubi«, kaže se u pobudnici. Iz Isusova naučavanja dokument posebno ističe dvostruku zapovijed ljubavi, prema Bogu i prema čovjeku, te u nju uklapa još jedno klasično evanđeosko mjesto: »Riječ je o dvjema ljubavima koje su različite, ali neodvojive. Čak i u slučajevima kad odnos s Bogom nije izričit, sam nas Gospodin poučava da je svaki čin ljubavi prema bližnjemu na neki način odraz božanske ljubavi: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’«
Ne relativizirati jasnu Božju poruku
Kako je Crkva od samih početaka razumjela Gospodina, svjedoči nauk o odnosu između vjere i djela u Jakovljevoj poslanici: »Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi.« A među primjerima koje navodi pobudnica i Prva je Ivanova poslanica sa svojim retoričkim pitanjem: »Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce – kako ljubav Božja ostaje u njemu?« Pobudnica »Dilexi te« usvaja opomenu koju je papa Franjo uputio u svojoj prvoj pobudnici »Evangelii gaudium«: »Poruka objavljene Riječi ‘tako je jasna, tako izravna, tako jednostavna i rječita da je nikakva crkvena hermeneutika nema pravo relativizirati’.«
