BOG SE »POVLAČI« UTJELOVLJENJEM Tko je vjernik?

Snimio: B. Čović

Čovjeku je moguće razviti se u slobodno biće samo ako susreće ljubav i povjerenje. Ljubav podrazumijeva da se drugoga u njegovoj različitosti prihvaća i potvrđuje, ne pretvara ga se u sebe. To znači da u interakciji svaki pojedinac zapravo nosi slobodu drugoga te je zastupništvo bitan element čovjekove slobode. Ono nije nadomjestak ili oduzimanje, nego mu ostvaruje životni prostor. Najočitiji primjer toga je smrt.

Živi Bog sebe ne može zanijekati

Čovjek smrt uvijek doživljava kao smrt drugoga i na taj način unaprijed doživljava dio vlastite »sudbine«. Tek po smrti drugoga čovjek doznaje o vlastitom životu kao darovanu postojanju, stoga nitko ne umire samo za sebe, nego uvijek i za druge. Fenomen zastupništva ogleda se i u spremnosti polaganja vlastitoga života za drugoga kao konačni izričaj ljubavi: »Toliko te volim da bih umro za tebe!«

Čovjek smrt uvijek doživljava kao smrt drugoga i na taj način unaprijed doživljava dio vlastite »sudbine«. Tek po smrti drugoga čovjek doznaje o vlastitom životu kao darovanu postojanju, stoga nitko ne umire samo za sebe, nego uvijek i za druge

Upravo iz te perspektive čovjeku je moguće prihvatiti i shvatiti istinsku snagu i veličanstvenost događaja križa Kristova. Na križu se Božja ljubav pokazuje u krajnjoj radikalnosti. Ona se predaje, izvlašćuje. Ono posljednje što Bog čini u svojem sebedarju. Takav oblik sebedarja Božjega u Sinu nije razbožanstvenje, nego izraz bezuvjetne vjernosti vlastitim obećanjima. Živi Bog sebe ne može zanijekati, pa tako objava Božje svemoći i Božje ljubavi nisu u suprotnosti jer za potpuno sebedarje potrebna je svemoć. Bog se povlači utjelovljenjem, čini korak unatrag kako ne bi pregazio svoje stvorenje, nego kako bi u poštovanju očuvao njegovu slobodu.

Ključ razumijevanja kršćanstva

Tu se nalazi ključ razumijevanja kršćanstva i zahtjeva koje ono postavlja pred čovjeka. Konačni je cilj čovjekova postojanja zajedništvo s Bogom, dakle spasenje. Međutim čovjek nije dužan na bilo koji način sam zaslužiti spasenje, niti on to u konačnici može, nego je jedino dužan prihvatiti dar spasenja koji mu Bog nudi. Bog je čovjeka po utjelovljenju već primio u zajedništvo. Spasenje koje donosi Krist potiče ljudsko djelovanje, omogućava ga, daje mu slobodu.

Stoga biti dobar čovjek, ponašati se u skladu s Božjim zakonom nije nešto što bi prethodilo stanju spašenosti, nego je to plod stanja spašenosti. Nije čovjek taj koji bi zaslužio spasenje po vlastitim djelima, nego onaj koji u vjeri i slobodi može pozitivno odgovoriti na činjenicu da je spašen. Jedini uvjet da se to uistinu dogodi jest raspoloživost čitava ljudskoga bića toj Prisutnosti.