Čini se da je jedan od velikih problema suvremenoga čovjeka to što teško zahvaća cjelinu pa bježi u »specijalizacije«. I to ne samo na znanstvenom i strukovnom polju, nego i u svakodnevici: kad se radi, bog postaje rad (rezultati, norme, statistike koje moraju biti uvijek bolje). A kad se slavi, na neki se način bježi od svega ostaloga, u »blagdane«, u »vrijeme darivanja« u »božićni ugođaj«. Onima koji si to iz bilo kojega razloga ne mogu priuštiti ostaje predblagdanska, blagdanska ili poslijeblagdanska depresija. Ili pak druga krajnost, u onih koji kažu da se nema što slaviti, najbolje bi bilo da nema blagdana, jer se život čini kao niz problema, od nacionalnih do svjetskih, od međuljudskih do osobnih. Biblijski tekstovi koje liturgija Crkve nudi na sam Božić i u božićno vrijeme ne daju, čini se, za pravo ni jednomu ni drugomu.
O tome i o nekim drugim pitanjima koja se nameću o Božiću ljeta Gospodnjega na odlasku 2017. Glas Koncila je pronašao sugovornika u franjevcu splitske Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja dr. Marijanu Vugdeliji. Do prije dvije godine profesor Svetoga pisma na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, dr. Vugdelija svoje dane ne provodi baš »u miru«, nego intenzivno radi na opširnom djelu o psalmima. Unatoč tomu rado je svoje profesorske spoznaje, koje su očito vrlo široke, i svoje dugogodišnje svećeničko i franjevačko iskustvo podijelio s čitateljima Glasa Koncila.
DR. VUGDELIJA: Zadnjih 30-ak godina kao narod smo doživjeli mnoge velike događaje koji su imali presudnu povijesnu ulogu. Mislim poglavito na osnutak hrvatske države, do kojega smo došli uz veliku cijenu petogodišnjega Domovinskoga rata. Mnoga su sela i gradovi razrušeni, mnogi su ucviljeni jer su izgubili svoje drage… Ipak, ostvarili smo cilj za kojim smo težili. Uspjeli smo obnoviti razrušeno, uspjeli smo i na mnogim drugim područjima. Nakon toga je, međutim, došlo do velikih poremećaja, u mnogih i do velike pohlepe, velikih nepravilnosti. Došlo je i do gospodarske krize i sada sve to dolazi na naplatu i očituje se, u mnogih, kao razočaranje, pa i kao rezignacija. To pomalo turobno ozračje posebno dolazi do izražaja u posljednje vrijeme, s odlaskom mladih ljudi.
Mnogi su u takvom ozračju skloni reći: »Isplati li se slaviti božićne blagdane?« Međutim, kršćanska je vjera vjera utjelovljenja. To ne znači samo da se Bog utjelovio, nego također znači da se i vjera mora utjeloviti, tj. prožeti konkretne životne situacije. Drugim riječima, prema kršćanskom shvaćanju koje vuče korijene iz Biblije, slavljenje kršćanskih blagdana ne smije se odvajati od konkretnih životnih situacija, nego to dvoje mora biti uzajamno protkano.
U tom bih pogledu istaknuo dvije stvari. Prvo, sam »meritum« naše vjere, utjelovljenje Sina Božjega, za svakoga je čovjeka. Baš svatko ne samo da može slaviti, nego je pozvan slaviti i ima pravo slaviti. Drugo, snagom koju crpimo u slavljenju i molitvi pozvani smo, svatko u svojim okvirima, prema svojem pozivu i položaju, mijenjati stanje. Stoga ne samo da ne stoji tvrdnja da se nema što slaviti, nego baš treba uporno i svom dušom slaviti ovakve, možda manje idilične Božiće, kako bismo otkrili nerazrušivu nadu i optimizam koji će nam pomoći da sve to prebrodimo, da Božju prisutnost integriramo u svoj život i pretvorimo je u poticaje za duhovni i materijalni boljitak. Upravo nam židovski narod treba biti uzor kako se ponašati u teškim situacijama, bilo onim osobnim životnim bilo u nacionalnim. Njihova su progonstva trajala desetcima godina, a ovo zadnje, nakon rušenja Hrama 70. godine, trajalo je gotovo 2000 godina. Upravo je slavljenje subote i velikih blagdana davalo snagu Židovima da ostanu uspravni, da ne izgube nadu i optimizam koji ih je osposobio da opstanu i napreduju unatoč svim tim protivštinama koje su ih pratile na povijesnom putu.
Božićna noć okupana ljepotom, njezino otajstvo, ako mu se imalo otvorimo, svemu daje drugačije značenje, pa i krutim životnim stvarnostima. I vanjski znakovi, kao što je okićeno božićno drvce ili upaljene svjetiljke, unose u naše srce smiraj i toplinu te nam pomažu da budemo odgovorni, da se aktivno i kreativno suočavamo sa stanjem kakvo jest; da upravljamo situacijama i usmjeravamo ih prema određenomu ishodu, a ne da situacije upravljaju nama. Kad pogledamo biblijske likove s kojima se susrećemo ovih dana – poglavito Josipa i Mariju – vidjet ćemo da prolaze kroz mnoge poteškoće, pa i samo progonstvo, ali ipak im se naviješta blagovijest. Čovjek koji je združen s Bogom uvijek će se pouzdavati u njegovu pomoć te nastojati pozitivno transformirati sve protivštine.
DR. VUGDELIJA: Čovjek je istodobno duh i materija te stoga ima duboku potrebu da i duhovne stvarnosti, otajstva vjere, izrazi na izvanjski način, pomoću različitih simbola. Osim toga, kršćanska se religija, kao religija utjelovljenja, utjelovila u različite kulture i civilizacije. To je razlog zašto je slavljenje svih velikih kršćanskih blagdana, a posebno Božića, kroz povijest uvijek bilo popraćeno specifičnim izvanjskim izražajima i običajima. Ali svi ti izvanjski izražaji i simboli tijesno su povezani s otajstvom koje se slavi, oni su iz njega proistekli.
Istina, svjetlost, radost, mir, ljudsko zajedništvo i međusobno darivanje, okupljanje obitelji – obično se te vrjednote vežu uz Božić – već su sami u sebi velike ljudske vrjednote, neovisno o njihovoj religioznoj utemeljenosti. Stoga smatram da ne možemo biti protivnici propagiranja tih vrjednota čak ni u laicističkom slavljenju Božića. Moramo ipak razumjeti da je odvajanje tih vrjednota od njihova religioznoga izvorišta u slavljenju Božića duboko krivotvorenje i neizrecivo osiromašenje. Odvajajući se od svoga izvora, ti vanjski izražaji gube duboko značenje i smisao te su u opasnosti da se posve izobliče i potpadnu pod logiku potrošnje i marketinga. Odatle poslijeblagdanska depresija o kojoj se često govori. Jer svjetla se prije ili kasnije pogase i vraća se siva svakodnevica.
DR. VUGDELIJA: U zapadnim zemljama, posebno gdje žive ljudi svih vjera i kultura, nagnuće k istiskivanju javnoga izražavanja vjere opravdava se potrebom, nastojanjem da se ne povrijedi nekoga tko drugačije vjeruje i razmišlja. No mislim da je puno bolje dopustiti da svatko, dakako na prikladan način i poštujući druge, može javno izraziti svoju vjeru. Tako će se različite sastavnice društva bolje međusobno upoznavati i poštivati negoli kad se sve nivelira u nešto bezlično, nešto što zapravo ni prema komu nije pravedno.
DR. VUGDELIJA: Već sam rekao da je laicistički način slavljenja veliko osiromašenje jer nikada ne može dovesti do onoga ispunjenja ka kojemu teži blagdansko slavlje. To se ispunjenje može ostvariti jedino u vjerničkom otvaranju Bogu i u susretu s Isusom Kristom. Jer svjetlo koje je došlo na svijet prosvijetliti svakoga čovjeka nije tek neka apstraktna svjetlost, nego osoba Isusa Krista; on, Emanuel – »s nama Bog« razlog je naše radosti i naše nade; on je »mir naš«. Da bi čovjek postigao taj mir za kojim u dubinama svojega srca čezne, nužno je potreban susret s Bogom u Isusu Kristu. Na kraju svih svojih lutanja, traganja i umovanja, veliki Augustin kaže: »Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi.« S druge strane, znamo da je vjera također Božja milost. Stoga ne možemo ljude osuđivati ako ne razumiju puninu otajstva Božića niti im imamo pravo osporavati slavlje. No to ne znači da kao vjernici trebamo mirno promatrati kako iščezava duboki smisao Božića, a još manje sami ostati na toj površnoj razini slavljenja. Drugim riječima, moramo se truditi da, gdje god možemo, izrazimo svoju vjeri i u javnosti, a još više da nastojimo istinski kršćanski živjeti i tako davati svjedočanstvo za Boga.
DR. VUGDELIJA: Božić je zapravo velika oda ljudskosti. Svojim utjelovljenjem, koje uvijek podrazumijeva i smrt i uskrsnuće, Isus je pokazao koliko je Bogu stalo do čovjeka, koliko je čovjek vrijedan i koliko ga Bog ljubi. U jednoj od svojih molitava ona ovako izražava svoje udivljenje nad veličinom čovjeka: »O čudesne zamjene! Stvoritelj roda ljudskoga uzeo je tijelo i udostojao se roditi od Djevice, bez sjemena je postao čovjekom i obdari nas svojim božanstvom.«
To uzdignuće i promaknuće čovjeka Kristovim utjelovljenjem uočavani su od prvih stoljeća kršćanstva. Tako sv. Petar Krizolog, razmišljajući nad poklonom Mudraca, primjećuje: »Danas su Mudraci zapanjeni prebirali pameću što su vidjeli: na zemlji nebo, na nebu zemlju, u Bogu čovjeka, u čovjeku Boga, obuhvaćena sićušnim tijelom Onoga koga cijeli svemir ne može obuhvatiti.« Prema sv. Augustinu, Bog je svojim utjelovljenjem iskazao čovjeku najveću moguću milost. Taj umni teolog se pita: »Zar nam je mogla zasjati veća Božja milost nego što je učinio da njegov jedinorođeni Sin postane Sin Čovječji i što je s druge strane učinio da sin čovječji postane sin Božji?«
Da su ljudska narav i ljudsko tijelo neizmjerno unaprijeđeni time što je sam Bog postao čovjekom, to je posve očito. Tu veliku i radosnu istinu sv. Atanazije ovako izražava: »Smrtno postade besmrtno, tjelesno postade duhovno, i ono što je iz zemlje načinjeno prodrije kroz nebeska vrata.« Već time što je čovjeka stvorio na svoju sliku Bog je udario čvrst temelj neizmjernomu čovjekovu dostojanstvu. Sv. Pavao, a na tom tragu kasnije i franjevačka teologija čiji je najznačajniji predstavnik Duns Scot, promatraju utjelovljenje kao sastavni dio stvaranja. Dakle, ne da bi nešto izvana (ljudski grijeh i pad) na neki način natjeralo Boga da se utjelovi i spasi svijet, nego se cijelo stvaranje dogodilo u svjetlu utjelovljenja, kako bi cijelo stvorenje po Kristu i s Kristom na kraju vremena došlo do svojega ispunjenja, do onoga što Teilhard de Chardin naziva »točkom omega«. Od trenutka Božjega učovječenja, doista se s pravom, s pokrićem s Maksimom Gorkim može reći: »Čovjek – kako to gordo zvuči!«
Podsjetit ću da je upravo takva slika o čovjeku urodila spoznajom o nepovrjedivu dostojanstvu ljudske osobe, na kojem se u bitnom temelji naša europska civilizacija. Izmakne li se taj temelj, ona je u ozbiljnoj opasnosti. Znakovi srozavanja već su očiti. Hoćemo li kao Europljani i kršćani to dopustiti? To, naime, ovisi i o našem svjedočenju, o našem misionarskom žaru, o našoj dosljednosti.
DR. VUGDELIJA: Istaknuo bih Mariju, tj. želio bih svratiti pozornost na ulogu žene u otajstvu utjelovljenja. Otajstvo Bogorodice kaže da je Marija ona iz čijega je tijela oblikovano i rođeno tijelo samoga Boga, koji je postao čovjekom u Isusu iz Nazareta. Ta činjenica može ispraviti neka zastranjenja koja su se pojavila tijekom kršćanske povijesti. Naime, često se inzistiralo na činjenici da se Bog utjelovio u muškarcu. Na taj se način željelo istaknuti nadmoć muškarca nad ženom unutar Crkve. Ako je na početku procesa ljudskoga rađanja Riječi Božje Duh Sveti jedini tvorac koji oblikuje i čini nosećim netaknuto tijelo Marijino, progresivni razvoj tjelesnosti Riječi Božje događa se u krilu same Djevice. Njezino tijelo oblikuje i daje tijelo Riječi Božjoj. Žena je dakle u samom središtu kršćanskoga otajstva preko osobe Marije iz Nazareta.
Zzanimljivo je primijetiti da Isusa kao očekivanoga Spasitelja prepoznaje jednostavni narod (Marija, Josip, starac Šimun, starica Ana, pastiri, mudraci), dakle ljudi koji su bili raspoloživi da prime dar Božji. Naprotiv, nisu ga prepoznali arogantni, oholi. A nitko bolje i sažetije nije izrazio kako svetkovati Božić i kako božićno živjeti od evanđelista Luke, koji za Isusovu majku kaže: »Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu«. Doista, u tim se riječima krije program kršćanskoga življenja u svijetu: gledati oko sebe, primati to k srcu, aktivno prosuđivati, pronalaziti u njima Božju volju i djelovati – u pouzdanju da će Bog na kraju sve što mi ljudi ne možemo sagledati izvesti na dobro.
DR. VUGDELIJA: Mudraci u malenom Djetetu prepoznaju kralja, pravoga kralja. Sam će Isus pred Pilatom priznati da on jest kralj, samo što njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. To međutim ne znači da nije u ovom svijetu. Prisutno je svagdje gdje se žive i promiču veliki evanđeoski ideali sažeti u blaženstvima. Njegovo je kraljevstvo »vječno i sveopće kraljevstvo, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira«. I svaka zemaljska vlast na tom kriteriju stoji ili pada. Ako promiče uvjete u kojima ljudi mogu živjeti te vrjednote, danas bismo rekli opće dobro, tada se za zemaljsku vlast može reći da je od Boga. Ako li ne, riječ je o većoj ili manjoj zloporabi moći. Kad govorimo o novom poimanju čovjeka koje je kršćanstvo donijelo, treba reći i to da je dio toga poimanja relativizacija svake političke moći: u konačnici vlast nad ljudskim životom ima samo Bog koji ga je stvorio i koji je jamac njegova dostojanstva.
Ipak, utjelovivši se u ovom svijetu, Bog je prihvatio sve posljedice ljudskosti, pa i tu da postane žrtvom zloporabe moći. No čak i u takvim okolnostima, u kojima svemogući Bog postaje nezaštićeno dijete pred okrutnim i nepravednim državnim aparatom, Bog ne prestaje vući konce i izvoditi svoj plan spasenja.
DR. VUGDELIJA: Imao bih dvije poruke. Mislim da ovoga Božića ne bismo u svojim mislima, molitvama i iskazivanju stajališta smjeli zanemariti činjenicu da smo nakon više desetljeća dospjeli u situaciju da čelnici dviju država prijete jedan drugomu nuklearnim uništenjem. S obzirom na ulog koji je u igri, ne možemo to ignorirati. Molimo dakle »kneza mira« da svijetu podari više mira i razumijevanja.
I drugo, ove smo godine prvi put proslavili Svjetski dan siromašnih. Slavimo ga ne zato da bismo glorificirali siromaštvo, nego da siromaštva ne bude, da ga bude što manje. A ima ga svuda oko nas. I svatko je od nas na neki način u nečemu siromašan. Djeca smo Božje ljubavi pa po svojoj naravi imamo potrebu biti ljubljeni i ljubiti, primati i davati, pri čemu je, prema Djelima apostolskim, »blaženije davati nego primati«. Na temelju istine da nam se o Božiću objavila »dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga« (Tit 4, 4), sv. Majka Terezija je zaključila: »Svaki put kad dopustimo da Bog ljubi druge ljude kroz nas, to je Božić. Božić je svaki put kad se nasmijemo našemu bratu i rukujemo se s njim.« Dakle, osvrnimo se na ljude oko sebe i s njima podijelimo radost. Nitko nije tako siromašan da ne bi mogao drugomu nešto dati. Evo nekoliko prijedloga za božićne darove koji u financijskom smislu ne koštaju ništa: neprijatelju oproštenje, siromahu kruha, napuštenima vrijeme, zarobljenima oslobođenje, svima milosrđe…
