CRKVA NAKON SMJENE PONTIFIKATA (3) Kontinuitet s upečatljivim iskoracima

Foto: L'Osservatore Romano | Srdačan pozdrav na konzistoriju pape u miru Benedikt XVI. i pape Franje

Premda je svatko tko prati papu Franju već i do sada u razgovoru s dr. s. Valerijom Kovač sa zagrebačkoga KBF-a – u njezinoj analizi krize Boga u svijetu i njezinim promišljanjima o Crkvi u suvremenom svijetu, posebno u svjetlu teološkoga promišljanja Josepha Ratzingera – mogao prepoznati duboku ukorijenjenost djelovanja i naučavanja sadašnjega pape u noviju crkvenu povijest te naslutiti bitni kontinuitet s njegovim prethodnikom Benediktom XVI., sugovornica u zaključku razgovora ipak iznosi neke ključne dodirne točke.

Dr. Kovač ponajprije vidi poveznicu između Godine vjere, koju je proglasio Benedikt XVI., i »programa« pape Franje zacrtanoga u njegovoj apostolskoj pobudnici »Evangelii gaudium«. Godinom vjere Benedikt XVI. je želio potaknuti vjernike da na osoban način otkriju »ljepotu vjere«, a ta ljepota je u »susretu s prisutnim Kristom«. Papa Franjo pak govori o »radosti evanđelja«, a u svojoj istoimenoj spomenutoj pobudnici, na samom početku, iznosi upravo jednu od ključnih rečenica iz enciklike »Deus caritas est« pape Benedikta XVI.: »Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac.« Papa Franjo preuzima još jednu veliku misao iz te enciklike: »Crkva ne raste po prozelitizmu, nego po privlačnosti« – dakle po ljepoti svoje poruke, a to je Kristovo evanđelje, i po svjedočanstvu koje za nj daju vjernici.

»Odsvjetovljenje« i »izlazak« u svijet

Da nijednomu od dvojice papa – nastavlja promišljati dr. Kovač – nije stalo do pukoga brojčanoga širenja Crkve, nego da u naviještanju vide prije svega čin ljubavi prema svijetu koji u svojoj dubini vapi za Bogom, svjedoče i dva sljedeća primjera. Benedikt XVI. u motupropriju »Porta fidei« (Vrata vjere) kojim je proglasio Godinu vjere, piše: »Crkva u cjelini, i pastiri u njoj, moraju se poput Krista dati na put kako bi izveli ljude iz pustinje prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema Onomu koji daje život, život u punini.« Premda im je kontekst dijelom drugačiji, na sličnom su tragu poznate riječi iz »Evangelii gaudium« pape Franje: »Ako nam nešto treba unositi sveti nemir i zabrinjavati našu savjest, onda je to činjenica da mnoga naša braća žive bez snage, svjetla i utjehe prijateljstva s Isusom Kristom, bez zajednice vjere koja ih prihvaća, bez obzora smisla i života.«

»Papa Franjo u ključnim je pitanjima vjere i današnjega čovjeka u kontinuitetu ne samo s Benediktom XVI., nego i s velikim crkvenim gibanjima i intuicijama u posljednjih nekoliko desetljeća… Može se reći da je papa Franjo možda na konkretniji, životniji i ljudima bliži način vratio u središte svijesti današnjega vjernika i Crkve samoga Boga – što je svakako bila velika čežnja njegova prethodnika – naviještajući ga prije svega kao milosrdnoga Otca«, kaže dr. s. Valerija Kovač.

Oba citata dobar su uvod u sljedeći korak u promišljanju dr. Kovač. Sugovornica, naime, vidi bitno slaganje između »odsvjetovljenja« (»Entweltlichung«) Crkve o kojem je govorio Benedikt XVI. i »izlaska Crkve« o kojem rado govori papa Franjo, premda se na prvi pogled čine suprotnim kretanjima. Govoreći o »odsvjetovljenju« Crkve, dr. Kovač kaže da to nipošto »ne znači povlačenje iz svijeta ili odbacivanje svijeta, nego pročišćavanje od svijeta«. »Crkva je«, nastavlja sugovornica, »u svijetu i za svijet, ali nije od svijeta niti jest svijet. ‘Odsvjetovljenje’ znači da se Crkva ne može orijentirati prema svjetovnim mjerilima. Ne smije dopustiti da u njoj nad duhovnom porukom prevladaju i ovladaju samo izvanjski birokratski i institucijski elementi, umjesto da služe njezinu poslanju da bude ‘mjesto’ Boga u svijetu. Društva i države jasno pokazuju kako birokracija i institucije lako uguše čovjeka, a to se u Crkvi ne smije događati.«

Odsvjetovljena Crkva više za svijet

Sugovornica upućuje na govor Benedikta XVI. na susretu s crkveno i društveno angažiranim katolicima u Freiburgu 25. rujna 2011., kada je u javnosti odjeknuo pojam »odsvjetovljenje«, koji je sadašnji papa u miru već ranije kao teolog spominjao. Benedikt XVI. tada je rekao: »Povijesni primjeri pokazuju: misionarsko svjedočanstvo odsvjetovljene Crkve jasnije dolazi do izražaja. Crkva oslobođena materijalnih i političkih tereta i privilegija može se bolje i na istinski kršćanski način okrenuti čitavomu svijetu, biti istinski otvorena svijetu. (…) Ona se otvara svijetu ne da bi pridobila ljude za instituciju s njezinim zahtjevima za moći, nego da bi ih privela k sebi privodeći ih k Onomu za kojega svaki čovjek s Augustinom može reći: On mi je bliži od mene samoga.«

Dr. Kovač, na tragu Benedikta XVI., ali i mnogih drugih prosudba, kaže da »više jednostavnosti i siromaštva čini Crkvu vjerodostojnijom i sposobnijom za budućnost«. Mnogi su teolozi uvjerenja da će Crkva, ako već sama ne želi krenuti tim putom, biti na to prisiljena jer se religijska slika zapadnih društava mijenja tako da vjernici više ne će činiti njihovu većinu (a u mnogim zemljama to više i nisu). No to za Crkvu može biti »novi početak«.

»Izlazak« ima duboku teološku pozadinu

Prema riječima sugovornice zahtjev pape Franje za »izlaskom« Crkve, posebno za izlaskom »na periferije«, na rubove svijeta koji su i u samom svijetu zaboravljeni, vrlo je blizak navedenomu razmišljanju Benedikta XVI. To je poziv Crkvi na zaokret prema jednostavnosti i većemu naglasku na njezinu duhovnom identitetu. U tom pozivu na »izlazak« sugovornica vidi sažetu čitavu »ekleziologiju pape Franje«, dodajući da sam pojam »izlazak« ima duboku teološku pozadinu, još od Staroga zavjeta. Abraham i Mojsije pozvani su da »iziđu« iz svojih poznatih, kako-tako sigurnih sredina prema novoj stvarnosti koja vodi Bogu. Iza njihova »izlaska« uvijek stoji sam Bog kao jamac njihova puta u nepoznato. Slično i Isus šalje svoje učenike da »idu«, iziđu, kako bi sve ljude učinili njegovim učenicima, jamčeći im svoju podršku do svršetka svijeta – promišlja sugovornica.

»Dinamika izlaska karakteristična je za one koji vjeruju, koji se odazivlju na Božji poziv i prihvaćaju njegovo poslanje. Stoga je izlazak na društvene, zemljopisne i egzistencijalne periferije zadaća Crkve kao cjeline i svakoga njezina člana u svako vrijeme. Nije smisao Crkve kao ‘zajednice izlaska’ da čuva postojeće stanje ili da samo čeka tko će joj se obratiti. Njezina misijska narav ne dopušta joj zatvaranje u stečene sigurnosti i navike, nego je ‘tjera’ da bogatstvo vjere naviješta svima, a posebno onima koji su od svijeta zanemareni. Naravno da su u takvom blizom dodiru sa svijetom moguće stranputice, zastranjenja«, tumači dr. Kovač. Ali papa Franjo slikovito kaže da mu je ipak draža »ranjena i prljava Crkva zbog toga što je izišla na ulice negoli Crkva bolesna zbog zatvorenosti u svoju udobnost i zaokupljenost sobom«, napominje sugovornica.

Periferije – mjera za autentičnost

U tom pogledu docentica Kovač osvrće se na govor pape Franje o siromaštvu. Smatra da je odnos prema siromasima i onima koji su inače na »periferijama« života najbolji pokazatelj koliko Crkva uistinu »izlazi« u svijet kako bi mu naviještala Boga. Ipak se njegov poziv ne bi trebao razumjeti kao ideologiziranje siromaštva, nego kao mjera za autentičnost. »Crkva mora postojati za sve, i za bogate i za siromašne; niti može unaprijed osuđivati bogatstvo i bogataše niti smije idealizirati siromaštvo kao takvo. No postoji opasnost da se Crkva u dobrostojećim društvima odviše prilagodi građanstvu, da se pretjerano poveže samo s dobrostojećim slojevima i da u njoj više ne nalaze mjesta oni koji su na rubu takva društva iz raznih razloga. Crkva treba pokazati svoju okrenutost odbačenima, grješnicima, onima čiji život ne odgovara njezinim idealima, koji su doživjeli duboke egzistencijalne lomove«, kaže dr. Kovač. U tom smislu, premda »svjesna da to može dovesti do konkretnih nesigurnosti, zahtjevnih rasprava i prijepora«, proročkim potezom smatra brigu za takozvana »neregularna« stanja, koju papa Franjo stavlja na srce u pobudnici o obitelji »Amoris laetitia – Radost ljubavi«.

I konačno, u postavljanju Božjega milosrđa u središte crkvenoga navještaja i djelovanja, koje je dosegnulo vrhunac u pontifikatu pape Franje, dr. Kovač također vidi višestruki znak vremena. Ističe da Izvanredna sveta godina milosrđa ima dugu pretpovijest. Posebno naglašava dvojicu papa koji su joj utrli put. Jedan je sv. Ivan Pavao II. sa svojom enciklikom »Dives in misericordia – Bogat milosrđem« te s ustanovljenjem Nedjelje božanskoga milosrđa. Drugi je papa Benedikt XVI., posebno s enciklikom »Deus Caritas est – Bog je ljubav«.

Božje milosrđe – poruka nade, smisla, ljubavi…

»Božje je milosrđe zapravo vid njegove ljubavi. Dok je Božja ljubav uvijek na djelu prema čovjeku kao svomu stvorenju – jer Bog jest ljubav – milosrđe je njegova ljubav prema palomu, grješnomu čovjeku. Bog je sve što postoji stvorio iz ljubavi, no ona ne prestaje ni nakon čovjekova pada, nego se još radikalnije pokazuje. Taj vid ljubavi, koja se posebno očituje u utjelovljenju i otkupljenju po Isusu Kristu, nazivamo milosrđem«, tumači dr. Kovač. Takav govor o milosrdnom Bogu današnjemu je čovjeku veoma potreban i egzistencijalno bliži od apstraktne slike Boga.

Sugovornica vidi bitno slaganje između »odsvjetovljenja« (»Entweltlichung«) Crkve o kojem je govorio Benedikt XVI. i »izlaska Crkve« o kojem rado govori papa Franjo, premda se na prvi pogled čine suprotnim kretanjima.

U skladu s analizama koje je predstavila u prvom dijelu ovoga priloga, dr. Kovač objašnjava da se čovjek u stanju »pomrčine Boga« (M. Buber) nekako nosi sve dok uhodani svijet oko njega donekle funkcionira. No vremena tragedija kakve su pogodile čovječanstvo u prošlom stoljeću – a u tom se pogledu ni u ovom času budućnost ne čini puno drugačijom – korjenito dovode u pitanje svijet bez Boga. »Osim toga i danas, u našem je svijetu u puno suptilnijem obliku prisutna velika patnja na duhovnoj razini: iskustva besmisla, dezorijentiranost, banalnost postojanja, samoća, duhovna praznina i ljudska hladnoća«, tumači sugovornica te zaključuje: »Bez Boga smo izručeni slučaju, sudbini, hirovima prirode i povijesti, beznačajnosti u beskrajnom svemiru. Bez Boga ugrožen je sam čovjek. U takvom stanju čovjek ima potrebu za milosrdnim Bogom, koji s nama suosjeća i tješi nas; koji nam oprašta i oslobađa nas krivice; koji nam daje nadu da nismo izgubljeni, da naša patnja nije zadnja riječ, nego je put u novi život; da postoji novi početak. Poruka o Božjem milosrđu današnjemu je čovjeku poruka nade, smisla, ljubavi i života.«

»Najhitnije pitanje našega vremena«

Pritom ipak nipošto nije riječ o govoru koji bi samo podilazio duhu vremena i pružao potrebnu utjehu, nego je navještaj milosrdnoga Boga posve na tragu kršćanske, odnosno biblijske objave. »Milosrđe Božje ne proizlazi iz metafizičke slike Boga, nego iz povijesne samoobjave Boga, koji se pokazuje kao onaj koji suosjeća s čovjekom i njegovim svijetom, koji nije ravnodušan prema njegovoj patnji i njegovim promašajima. Biblija također kazuje da Božje milosrđe nadilazi naša mjerila pravednosti. Njegovo milosrđe je viša, savršenija pravednost. Prispodoba o milosrdnom otcu drastično pokazuje da je Otčevo milosrđe veće od svake ljudski očekivane mjere pravednosti te da se ne orijentira prema pravednoj podjeli dobara, nego prema dostojanstvu sina. Milosrđe je proporcionalno beuzvjetnoj Otčevoj ljubavi, a ne sinovljevim grijesima«, kaže dr. Kovač.

Razgovor sa sugovornicom doveo je konačno do knjige kardinala Waltera Kaspera »Milosrđe. Temeljni pojam evanđelja – ključ kršćanskog života«, koja se svakako ubraja među najutjecajnija teološka djela današnjice te je nikako ne treba odložiti na policu zaključenjem Godine milosrđa. Njegova uvodna teza, smatra sugovornica, djeluje vrlo otrježnjujuće. Njemački kardinal konstatira da je Božje milosrđe, premda je riječ o središnjoj biblijskoj temi i unatoč govoru posljednjih nekoliko papa o milosrđu, »u teološkoj refleksiji bilo potpuno zanemarena tema«, a zapravo se radi o »najhitnijem pitanju našega vremena«.

Nastaviti razvijati strukture milosrđa

Posebno važnim smatra to što Kasper o Crkvi govori kao o »sakramentu milosrđa«. »Crkva nije pozvana samo riječju naviještati milosrdnoga Boga, nego ga i svojim životom posvjedočiti, time što u svojoj konkretnoj praksi i cjelokupnom životu treba razvijati kulturu milosrđa, koju joj je na srce stavio i papa Franjo u apostolskom pismu ‘Misericordia et misera’ na završetku Jubileja milosrđa«, kaže dr. Kovač. Riječ je o tome da se s novim žarom ustrajno nastavi – na svim razinama u Crkvi – svjedočiti milosrđe dok ono ne preraste u jednu novu kršćansku kulturu življenja. Pri tome Crkva sama može učiti iz svoje povijesti. »Povijest Crkve obiluje svjedočanstvima konkretnih struktura milosrđa, koje su podizali Božjim duhom nadahnuti pojedinci i skupine te su toliko proželi europsku kulturu i kulturu čovječanstva da ih je danas preuzelo civilno društvo i država. Crkva i danas treba naviještati to uvijek isto evanđelje Božjega milosrđa, ali prilagođeno promijenjenim i novim životnim situacijama«, zaključuje dr. Kovač.

U središtu Bog kao milosrdni Otac

S obzirom na pitanje postavljeno na početku ovoga priloga – je li papa Franjo u kontinuitetu ili diskontinuitetu sa svojim prethodnikom – sugovornica zaključuje: »Papa Franjo u ključnim je pitanjima vjere i današnjega čovjeka u kontinuitetu ne samo s Benediktom XVI., nego i s velikim crkvenim gibanjima i intuicijama u posljednjih nekoliko desetljeća. To, međutim, ne znači da razlike u odnosu na prethodnike, dakako i na Benedikta XVI., ne postoje i da sadašnji Papa nije učinio upečatljive iskorake, poglavito na razini osobne karizme i pastoralnoga stila. Doista se može reći da je papa Franjo možda na konkretniji, životniji i ljudima bliži način vratio u središte svijesti današnjega vjernika i Crkve samoga Boga – što je svakako bila velika čežnja njegova prethodnika – naviještajući ga prije svega kao milosrdnoga Otca.«

ZAVRŠETAK

IZVORGlas Koncila br. 9/2017.
Prethodni članakSVE TEŽE POSLJEDICE ZAGAĐENJA OKOLIŠA Hoće li nestati leptiri?
Sljedeći članakABRAHAM JE UZOR ODAZIVA BOGU Sa svakim pozivom dolazi i milost