DA SMRĆU NJEGOVOM UMRE SMRT Smrt kao usnuće

Foto: Shutterstock | Renaissance Fresco depicting Saint Jerome in the Collegiata or Collegiate Church of San Gimignano, Italy

Jednom zgodom kad su Jeronimu javili da mu je u Hispaniji preminuo prijatelj Lucije, poslao je pismo utjehe njegovoj udovici Teodori, satkano od čvrste vjere da je Gospodin jači od smrti. Samo ta činjenica prava je utjeha za sadašnji i budući život, a evo što veli veliki Dalmatinac:

»Porazio me je tužni glas o smrti svetoga Lucinija, koga sam ja vrlo štovao, pa jedva kratku poslanicu mogu pisaru kazivati da je piše. Nije to kao da žalim njegovu sudbinu, dočim znam da je prešao na bolje, po onoj Mojsijevoj riječi: Pristupit ću i vidjet ću ovu veliku pojavu (Izl 3,3); nego jer me tuga bije, što nisam zaslužio da vidim lica onog čovjeka, o kome mišljah da će skoro ovamo doći. Pravo je ono što prorok o neuklonjivoj smrti reče, da ona braću rastavlja (Hoš 13,15); te nemilosrdna i neumoljiva razdvaja najmiliju čeljad. Ali opet imamo utjehu, da nju ubija riječ Gospodnja, budući da njoj Gospodin kaže: O smrti, ja ću (jednom) biti smrt tvoja: o pakle, ja ću biti tvoja propast; i jošte u zaključku: Gospodin će privesti vjetar palac, što uzlazi iz pustinje, koji će osušiti sve žile njezine, i činit će da joj usahne izvor (ib. v. 14-15). Uistinu izađe mladica iz korijena Jišajeva, i izniče cvijet iz djevičanske grančice (Iz 11,1): cvijet koji veli u Pjesmi nad Pjesmama: Ja sam cvijet poljski, i ljiljan u dolini (Pj 2,1). Naš cvijet propast je smrti; i umro je zato, da smrću njegovom umre smrt. A onim što se kaže, da će biti priveden iz pustinje, naznačuje se djevičanska utroba, koja, ne poznajući čovjeka, rodi nam dijete Boga: koji toplinom Duha Svetoga osuši izvore tjelesnih požuda, i pjeva ono što je u psalmu: U zemlji pustoj i bez putova i bezvodnoj, tebi se prikazah kao u tvojoj svetinji (Ps 62,3). Dakle protiv nemilostive i preljute i neuklonive smrti, ova nam utjeha duh podiže, da ćemo naskoro vidjeti one, što za njima pokojnima žalimo. Doista smrt se i ne zove smrt, nego spavanje i san. Stoga blaženi apostol i brani žalostiti se za onima koji su smrtnim snom zaspali (1 Sol 4,13); jer oni, što o njima znamo da spavaju, vjerujemo da će se probuditi, i kad svrši tvrdi njihov san, da će bdjeti sa svetima, i pjevati s anđelima: Slava na visini Bogu, i na zemlji mir ljudima dobre volje (Lk 2,14).«