DARKO RAGUŽ, PASTORALNI VIJEĆNIK U SESVETSKOJ SOPNICI Ako čovjek ne zahvaljuje, ne zna što je dobio

Snimila: T. Baran | Darko Raguž: »Vjera mi je poput životnoga svjetionika. Daje mi dinamiku i smjer u životu.«

Župu bl. Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici, u istočnom dijelu Zagreba, vode franjevci Bosne Srebrene. Oko izgradnje materijalne crkve i žive vjerničke zajednice okupili su više zauzetih vjernika laika. Među njima je Darko Raguž, uspješan poslovni čovjek, sretan i ostvaren suprug i otac četvero djece. Pastoralni je vijećnik, cjeloživotno povezan s Crkvom. U zahvalu za sva dobra koja su mu darovana ove je godine propješačio Put sv. Jakova dug 800 kilometara. Rado on svjedoči svoj životni i vjernički put, kao i Camino, svoje životno hodočašće, očekujući ovih dana Božić kao posebnu radost koja ga obuzima otkad zna za sebe u ovom dijelu godine.

Darko je rođen 16. travnja 1968. u Stocu u Bosni i Hercegovini. Mama mu je Dragica, djevojački Puljić, rodom iz Hodova blizu Stoca, umirovljenica je, radila je u industriji laboratorijskog stakla. A tata mu je Đuro Raguž, iz Stoca, umirovljeni građevinski tehničar, koji je radio kao građevinski poslovođa u Njemačkoj. Dragica i Đuro upoznali su se u rodnom kraju, gdje su se i vjenčali i skrasili se s Đurinom obitelji. On je ubrzo otišao u Njemačku pa su kupili zemljište u Sesvetskoj Sopnici na istoku Zagreba i podigli kuću u kojoj su i danas. Preselili su se 1974. Blagoslovljeni su s troje djece. Darko je najstariji. Godinu dana nakon njega rođen im je Mario, magistar ekonomije, urednik na HTV-u, koji sa suprugom i troje djece živi u Sesvetama. Najmlađa Maristela, rođena 1976., studirala je pravo. Sa suprugom i dvoje djece živi u New Yorku. Radi u UN-u kao pomoćnica direktora interne revizije. Svi su u kontaktu, povezani su, Darko naglašava da se jako dobro slažu.

 »Hokej« na zagrebačkom istoku

»Mama nam je oduvijek bila odlučna žena«, pripovijeda Darko. »Topla je, brižna, obiteljski tip žene, nije bila stroga u odgoju. A tata je dugo bio u Njemačkoj, zato smo s mamom bili bliži. Tatu kao odlučnoga čovjeka rese poštenje, dosljednost, društvenost. Veseo je čovjek, uvijek je volio društvo, zato smo redovito imali punu kuću gostiju. Nije nam bio stroži od mame. Roditelji su živjeli u ljubavi i skladnu braku, a ako su imali razmirica, rješavali su ih bez nas djece. Dali su nam dobar primjer braka.

S nama su se iz Hercegovine u Sopnicu doselili baka i djed po otcu. Roditelji i oni divno su se slagali. Djed Boško bio je enciklopedija iskustva i odličan govornik, a baka Mara voljela je plesti, rado je pjevala i puno molila. Bilo je zabavno odrastati uz njih. Anica i Martin, baka i djed po mami, živjeli su u Dubrovniku. I s njima smo bili povezani, viđali smo ih. Svi četvero doživjeli su duboku starost. Djed Martin je, primjerice, umro u 92. godini. U Sopnici nam je bilo lijepo, ugodno, mirno. Naselje se tek gradilo. Okruženje je bilo puno šuma i livada. Tada je sve bilo građeno planski i s dozvolama pa su svi imali infrastrukturu. Ljetima smo se igrali po livadama, najviše kauboja i Indijanaca. U naselju je bilo i puno velikih lokava koje bi se smrzavale pa bismo zimi po njima igrali hokej.«

Odrastanje između knjige i športa

»Odgajani smo u vjeri. Večerima smo redovito obiteljski molili. Predvodili su mama, baka ili djed. Blagdane smo svečano slavili. Pripadali smo tada jako velikoj župi Svih svetih u Sesvetama. Tamo smo išli i na mise i na vjeronauk. Župnik nam je bio Petar Ribarić, kojega se sjećam isključivo po dobru. I danas sam s njim u kontaktu. On me i vjenčao. Čovjek je od riječi. Imao je takta s nama mladima. Bilo je to doba kada nas je na župnom vjeronauku bilo stotinjak. U to smo doba nosili župu. Svirali smo, pjevali, nosili život. Krizmao me kardinal Franjo Kuharić. Jezgra nas mladih u Ribarićevu vremenu i danas je u kontaktu i u osobnim odnosima.

Polazio sam Osnovnu školu Luka u Sesvetama. Bili smo prva generacija te škole. Baš je tada bila izgrađena nova zgrada. Nedavno smo slavili 40 godina škole. U školskom je godišnjaku tim povodom objavljeno moje sjećanje. Bio je to moderan prostor, tehnički sjajno opremljen. Profesori su bili dobri, nastavnici većinom Hrvati, direktor je bio Srbin. Dali su nam sjajan obrazovni temelj. Odlično sam učio. Puno sam čitao. Često sam išao u gradsku knjižnicu i uživao sam tamo. Knjige su me oduvijek privlačile, i danas je tako. Istodobno čitam po nekoliko knjiga. Za srednju sam školu izabrao ‘Teslu’ u Zagrebu. Tehnika me oduvijek zanimala pa je taj izbor bio logičan. Bila je to prava muška škola u kojoj sam se dobro snašao. Učio sam, ali sam mogao bolje, prolazio sam s vrlo dobrim. Profesori su bili dobri, a mi đaci živahni. Škola je bila dobra, naučili smo. Tijekom srednje aktivirao sam se u KUD-u u Sesvetama. Svirao sam bisernicu. Vodio nas je profesor iz osnovne škole koji nam je predavao glazbeni. On me naučio bisernici. Dobro mi je išlo. Ali nismo dugo trajali jer nam je nedostajao voditelj plesača. U tom sam se vremenu bavio i kick boxingom. Imali smo klub u Sesvetama. Trenirao sam rekreativno. Nakon krizme sam, tijekom srednje škole, nastavio s vjeronaukom u župi, i dalje kod župnika Petra Ribarića. Glavnina moga današnjega društva je odatle. Maturirao sam 1987. i otišao u JNA u Kičevo. Bilo je standardno vojnički, jedva sam čekao da se vratim doma. To je mjesto 30, 40 godina kaskalo za Zagrebom. Kulturološki mi je bilo šokantno. Najbogatiji čovjek u Kičevu bio je fotograf jer je bilo puno vojske pa su se svi htjeli fotografirati i poslati fotografije svojima. Vratio sam se doma pred Božić 1988., a 1989. započeo sam studij šumarstva, drvno-tehnološki smjer. Prerada drva je pravi tehnički smjer, i to me zanimalo.«

Nakon rata – informatika i mlijeko

»Suprugu sam upoznao odmah po povratku iz vojske. Vjenčali smo se 1990. Bila je to filmska ljubav na prvi pogled. Ugledali smo se u crkvi u Sesvetama. Ona je Marija, djevojački Bartulović, iz Blaca kraj Metkovića. Završila je Prehrambeno-biotehnološki fakultet u Zagrebu, poslije i Učiteljsku akademiju. Predaje kemiju u Osnovnoj školi Luka. Tada je stanovala kod prijateljice u Sesvetama i došla na misu. I to je bilo kobno. Hodali smo godinu dana i vjenčali se 1990. Ona je imala 21, ja 22 godine. Stanovali smo s mojima, uredili si potkrovlje obiteljske kuće gdje smo i danas. Roditelji su u prizemlju pa imamo dosta prostora. Brat se u međuvremenu sa svojom obitelji odselio u Sesvete, a sestra je otišla u Ameriku. Supruga i ja smo kao bračni par zajedno studirali. No moj je studij pokosio rat. Na drugoj sam godini najprije krenuo u osvajanje vojarna po Zagrebu. A 1993. i 1994. bio sam sa 144. brigadom iz Sesveta na južnom bojištu u dubrovačkom zaleđu. Studirao sam kada sam mogao. Došao sam do apsolventstva, ali nisam diplomirao. Po povratku iz rata 1994. zaposlio sam se u informatici Splitske banke u Zagrebu. Još 1984. u srednjoj sam školi prvi put susreo informatiku, sve me to zanimalo, pratio sam, učio, napredovao. Banka je trebala računalnu podršku, prepoznala je vrijednost informatičke obrade podataka. Najprije sam se bavio i hardverom i softverom, printerima, brojačima novca. Već 1995. imao sam prvi mobilni telefon u službenom autu. Iako sam bio samo službenik. Nakon četiri godine u banci otišao sam u ‘Dukat’. Sa 29 godina postao sam direktor općih poslova. Javio sam se na oglas u novinama. Nakon tri kruga intervjua izabrali su mene. Ostao sam deset godina. Bio sam jedini direktor bez fakultetske diplome, i još sam bio najmlađi. Bilo mi je dobro. Stvarali smo ‘Luru’, kupovali manja prehrambena poduzeća. Puno sam naučio, bilo je izazovno. Kad sam došao, bilo je 1000 zaposlenih, a kada sam odlazio, bilo ih je 3400. Otišao sam 2007., kada je kompanija prodana Francuzima.«

Raznolik poslovni put

»Nove izazove živio sam u ‘CCS ulaganjima’, u međunarodnoj investicijskoj kompaniji u kojoj sam bio direktor izgradnje. Gradili smo Baumaxe po Hrvatskoj. Ti su objekti bili veličine od 15 do 20 tisuća kvadrata. Organizirati projektiranje i gradnju bilo je baš izazovno. Ostao sam tri godine. Došla je kriza i graditeljstvo je stalo. Na to nisam mogao utjecati. Onda sam otišao u ‘Arabesca kave’, bio sam operativni direktor. Poslovno je to bilo jako teško vrijeme zbog krize koja je bila eksplodirala. Nitko nije imao iskustvo upravljanja u kriznim situacijama. Nakon godinu i pol dana otišao sam i 2011. osnovao svoju firmu – Centar nekretnina Zagreb. Bavim se posredovanjem u prometu nekretnina, projektnim menadžmentom i posredovanjem u prodaji kompanija, što je u Hrvatskoj tek u nastanku i traži posebna multidisciplinarna znanja za koja ne postoji formalno obrazovanje. Do 2017. bavio sam se samo time. Pa sam godinu dana bio predsjednik Uprave ‘Rotoplasta’, grafičke industrije koja je hrvatski lider u proizvodnji višeslojne fleksibilne ambalaže. A od ovoga ljeta ponovno sam u ‘Arabesci’. Na poziv vlasnika postao sam direktor proizvodnje. Poslovne su okolnosti drugačije nego prije, puno je lakše poslovati. Moj je poslovni put tako bio uistinu raznolik, dinamičan, bogat. Puno sam radio, puno naučio, stekao brojna znanja i iskustva.«

Fotograf »težak« 200 gigabajta

»Supruga me s obitelji u svemu tome podupirala, kao i ja nju. Postali smo roditelji četvero djece. Najprije smo 1990. dobili Zrinku. Ona je osoba superlativa, sjajna učenica. Magistrirala je ekonomiju, dobila dekanovu nagradu, studirala je na tri jezika. Izvrsna je klaviristica – završila je osnovnu glazbenu školu, bavila se športom, putovala. Radi u A1 u digitalnoj transformaciji. Zasad nije udana. Luciju samo dobili 1993. Magistrirala je biologiju i kemiju. Odlična je studentica, ostala je na fakultetu, tamo je stručna suradnica. Završila je prvu godinu doktorskoga studija na PMF-u, želi znanstvenu karijeru, u čemu ima našu podršku. Živi s nama. Nikola je rođen 1995. Studira ekonomiju, ima još jedan ispit pa će i on magistrirati. Već je zaposlen u informatičkoj firmi. Dali su mu posao iako još nema diplomu jer je jako dobar u struci. Završio je osnovnu glazbenu školu, igrao košarku. Imao je jako puno uspjeha i s klubom bio prvak Hrvatske pa je godinu dana košarku igrao i u Americi. Iako je dobio stipendiju i mogao ostati tamo, odučio se vratiti doma. Do lani je bio aktivni košarkaš. S nama je. Najmlađa Tereza rođena je 2001. Maturantica je u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga. Završila je glazbenu školu za klavir. Nasmijana je, zabavna cura, društvena, želi studirati psihologiju. I ona živi s nama. U kući nam je dinamično. U vrijeme kad su djeca bila manja, sjećam se jednoga dugoga proljetnoga razdoblja i otvorenih prozora na kući. Vraćajući se s posla, već sam na dvorištu svakodnevno slušao kako kći svira klavir, a kad bih otvorio vrata kuće, dočekao me miris svježe pečenoga kruha jer je supruga jedno vrijeme imala volju pripremati nam razne vrste. Obitelj mi je bila i jest oaza. Djecom sam zadovoljan, prezadovoljan. A sa suprugom sam u skladnu braku. Krasna je osoba, dobro sam se oženio. Danas sam ostvaren obiteljski čovjek. Imam i svoje hobije, svoje male radosti poput bavljenja automehanikom, fotografijom, ronjenjem. Župni sam fotograf i kroničar. U svojem arhivu imam oko 200 gigabajta fotografija. Župa mi je u srcu na posebnom mjestu.«

»Vjera je kao kontrolni toranj«

»Početkom devedesetih godina dobili smo župu u Sesvetskoj Sopnici odvajanjem od župe Svih svetih. Od početaka sam vezan uz našu novu župu. Vode nas bosanski franjevci provincije Bosne Srebrene. Surađivao sam sa svim župnicima. Sada sam pastoralni vijećnik, što je časna i ugodna dužnost. Jer vijećnika nema puno. Župa ima oko 4 i pol tisuće stanovnika. Sastajemo se nekoliko puta godišnje, prije blagdana i uoči patrona župe. Dogovaramo aktivnosti i poslove. Veseli me taj angažman i ispunjava osjećajem da radim nešto dobro i korisno. Zna se dogoditi da smo neku nedjelju na misi u nekoj drugoj crkvi jer volimo upoznavati druge vjerničke zajednice. Crkva je univerzalna pa je svaka crkva moja župna crkva i u svakoj se dobro osjećam. No u svojoj životnoj župi u Sopnici sam redovit, na svim sam župnim događajima. Župnik nam je fra Zdravko Dadić, energičan, odlučan i pravedan franjevac. On je naš četvrti župnik, sjajan je čovjek, svojim je dolaskom unio novu dinamiku u naše župno zajedništvo. Još gradimo našu materijalnu crkvu, kao i duhovnu. Naša je župna crkva dobila svoju duhovnu fizionomiju sa župnikom fra Tomom Anđićem koji je sada u Bruxellesu te on zaslužuje posebnu zahvalu. I moja su djeca uključena u župni život. Zrinka je pjevala i svirala u zboru ‘Anima una’. Bila je prva orguljašica i vodila je dječji zbor. Sin je ministrirao, a supruga je s Lucijom i Terezom išla na mise i pobožnosti.

Vjera mi je poput životnoga svjetionika. Daje mi dinamiku i smjer u životu. Kao što svjetionik upućuje na smjer plovidbe i na moguće opasnosti, tako upućuje i vjera. Ona je kao kontrolni toranj. Vjernik sam oduvijek. Srećom, nisam imao ozbiljnih vjerskih kriza, ali sam imao pitanja i razna propitkivanja, koja živim i danas.«

Nema športa koji može pripremiti za Camino

»Ove sam godine odlučio ići na Camino, na hodočašće sv. Jakovu, propješačiti 800 kilometara do Santiaga de Compostele. Sam. Išao sam zahvaliti za obitelj, suprugu i djecu, za sve dobro što imam. Zahvalnost nije prebliska ljudskomu srcu, iako je to krivo. Ako čovjek ne zahvaljuje, i ne zna što je dobio. Da cijeni što je dobio, imao bi za štošta zahvaliti. Moje je hodočašće od 35 dana hodanja čudesna priča. Razmišljao sam dugo o odlasku na Camino, pet godina se nisu posložile sve okolnosti koje bi mi omogućile ostvarenje moje želje. I onda se dogodio taj trenutak te sam u 20 dana kupio svu opremu, avionsku kartu i krenuo. Pripreme nema jer nema športa koji može pripremiti za cjelodnevna hodanja iz dana u dan – nekad po 12 sati, po 40 kilometara. Zato je odluka moćna. Jednostavno se hoda, bez bolova, bez patnje, bez napora. S druge strane, Camino je sve osim hodanja – toliko kompleksan, pun duha, pun blagoslova, slojevit u svakom smislu. Hodao sam sam, ali nisam bio usamljen, to je Camino. Hodajući, imao sam vremena za razmišljanje i često mi pada na pamet ‘Solus cum Deo solo’. S druge strane, hodati s hodočasnicima iz cijeloga svijeta privilegij je i blagodat. Svećenici bi na večernjim misama znali pročitati imena po 30 zemalja iz kojih su hodočasnici na toj misi, a mise i blagoslovi poslije njih toliko su dirljivi da bi uglavnom završavali suzama mnogih hodočasnika te nije bilo tužnih lica. Hodajući s hodočasnicima, upoznao sam mnoge od njih, čuo puno zanimljivih priča, puno lijepih, ali još više vrlo potresnih priča o sudbinama, bolestima, problemima, patnjama i potrebama za izlječenjima duha i tijela. Razgovarao sam i hodao s odlučnim, sjajnim ljudima iz više od stotinu zemalja jer Camino se sastoji od novih imena i svitanja. Brojni su blagoslovi Camina, sasvim sam siguran da nema ni jedne osobe koja se nije promijenila nakon dolaska u Santiago, bez obzira na motive i razloge koji su ih potaknuli da hodaju Camino. Jedan od blagoslova jest ne biti zabrinut oko dolaska na cilj, nego kako stići s drugima.«

Ne može svjetovnost naštetiti Božiću

»Moj Camino je obilježila i molitva Dobromu pastiru (Psalam 23). Na samom početku sreo sam pastira s nekoliko stotina ovaca. Hodajući s Amerikankom Michelle spontano sam počeo moliti za nju. Molio sam još 50-ak puta u raznim prigodama i za mnoge hodočasnike. Vrijedilo je hodati jer svaki korak je blagoslov. Budem li u budućnosti imao priliku, rado ću ponoviti Camino. U župi ću u dogovoru sa župnikom održati prezentaciju i predavanje o tom hodočašću jer sam snimio mnoge prekrasne fotografije i videe koje vrijedi pokazati svim zainteresiranim župljanima. Nedavno sam imao prezentaciju i predavanje u gradskoj knjižnici u Sesvetama, koje je bilo vrlo posjećeno. Rado svjedočim o tom životnom iskustvu.

Sredinom godine – Camino, a sada – Božić, blagdan obitelji kojemu se svi toliko radujemo. Božić, snježić, djetić – tako bih mogao još nastaviti. Božić je, otkako ga se sjećam, u meni izazivao tanane nježne osjećaje ushita jer nam se rodio Spasitelj. Kao roditelj sam četiri puta osobno doživio tu čaroliju rođenja djeteta pa se usporedivost jednostavno nameće sama po sebi. Božić je danas postao suviše profan, potrošački, obilježen pretjerivanjem u svemu… Ali Božić je tako živ, životan i nježan poput zagrljaja kojim je Marija grlila novorođenoga Isusa. Jednako tako on grli nas i želi nam poručiti: ‘Tu sam zbog tebe, raduj se, pjevaj i veseli se.’ Ne može svjetovnost nanijeti štetu Božiću. Na nama je da razveselimo svoje bližnje i ne zaboravimo potrebite – molitvom, darom i lijepom riječju. Prije svega riječju. Recimo im da ih volimo jer Božić je blagdan ljubavi, i ljubavi, i ljubavi.«

Komunikacija naša svagdašnja
U svijetu čudesne mogućnosti komunikacija ne komuniciramo, pitanje je kada je tko pozvao svojega svećenika ili časnu na kavu. Kava čini čuda, pa u to se valjda svatko uvjerio dovoljno puta. Male stvari pokreću svijet, kao što jedna kap pokreće rijeku.
S druge strane svećenik je okružen župljanima. Kako ih motivirati da laici daju doprinos u svojoj župi, kako ih probuditi iz svakodnevice? Pada mi na um menadžerski pristup. Kad tvrtke žele povećati prodaju robe, idu na razgovor s kupcima – to je stara metoda koja uvijek daje rezultate jer tako se doznaje što kupci žele, misle i trebaju. Da se ne bi krivo shvatilo, svećenik ništa ne prodaje niti nudi. Riječ je o metodi, o rješenju. U tom bih smislu predložio sasvim običnu seriju odlazaka na večernju kavu, čaj, neko drugo piće kod župljana, u obitelji. I to na način – nazovem i pozovem se, ako domaćin ne može sutra uvečer, može li prekosutra ili koji treći dan. To nije večera koja zahtijeva pripremu i vrijeme pa je problem domaćinima, tek kratka molitva i druženje – jedan sat je dovoljan. Ponovio bih onu biblijsku: ‘Kucajte i otvorit će vam se.’ Laici su spremni pomoći, ali u svojoj svakodnevici uglavnom nemaju na umu nazvati svojega svećenika i pitati ga što mogu pomoći. Ali vjerujem da mnogi žele i hoće, samo im treba mali poticaj. Je li moguće promijeniti smjer? Posjećivanje samo jednom godišnje deset-petnaest minuta o blagoslovu obitelji premalo je i prekratko.

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2019.
Prethodni članakRUMUNJSKA ODALA POČAST GRKOKATOLIČKOMU BISKUPU MUČENIKU »Moja se borba završava, vaša se nastavlja«
Sljedeći članakGlas Koncila br. 1/2020.