Mjesec prosinac vrijeme je darivanja, no kraj godine jest i vrijeme inventura, pražnjenja skladišta, rasprodaja, izbacivanja viškova, zamjena ovogodišnje robe novim linijama, vrijeme nabave jeftinoga i masovnoga… U rutinskom presvlačenju trgovaca i njihovih kuća ponekad se mijenjaju i etikete, deklaracije, provode se prepakiranja, stara se ambalaža može zamijeniti novom… Jer Nova godina je! Crni se petak rasteže u crni mjesec, a privučeni prividnim sniženjima potrošači zanemaruju vrijednost proizvoda; kvaliteta postaje sekundarna, a volumen kupnje postaje primaran.
Rasprodaja medija
Materijalna su darivanja podmazana marketinškim porukama, potporom medija, provizijom koju internetski portali primaju, a kritički se novinski osvrti odgađaju za sljedeću godinu… Medijske poruke poput »Ne kupujte smeće« ili »Ne nasjedajte na naše reklame« gotovo su nezamislive tijekom došašća; jer mediji ne žive samo od državnih potpora, nego i od svake reklame koja iskače s njihovih portala. U sprezi medija i trgovačkih lanaca svaki proizvod postaje privlačan i – kupljen. Zdravstvena ispravnost ili toksikološki rizik teme su koje nepotrebno opterećuju vrijeme darivanja.
Tko štiti potrošače?
U takvoj nezavidnoj situaciji potrošači su na brisanom prostoru; ne štiti ih istraživačko novinarstvo, sindikalni predstavnici ni političke stranke. Ne štite ih trgovci ni (nepalski) dostavljači hrane… U Hrvatskoj je nedavno prekinuta, možda, najvažnija karika zaštite – inspekcijski nadzor koji provodi Državni inspektorat. To je središnje tijelo državne uprave čija je uloga zaštita javnoga interesa te provođenje mjera i propisa koji štite zdravlje i sigurnost građana, okoliš i prava potrošača. Budući da je glavni državni inspektor pritvoren kao varalica, teško je vratiti povjerenje javnosti u hijerarhiju odgovornosti te važne državne institucije.
Što jedu Hrvati?
Doduše, inspekcijske službe jesu na terenu, uzimaju se nasumični uzorci, objavljuju se ciljane analize, provjerava se (pre)mali postotak uvozne robe, ali ono najvažnije – povjerenje javnosti – ne postoji, jer izgubljeno je prijevarom. Institucija kojoj je vodeći čovjek uhvaćen s prstima u pekmezu, s mitom na tekućem računu i s optužbom sudjelovanja u ekološkom zločinu ne može biti zaštitnik poštene trgovine. Jer u narodu se često tvrdi da riba smrdi od glave.
Nakon uhićenja Andrije Mikulića pojedini saborski zastupnici s pravom postavljaju pitanje što Hrvati jedu. Tko im provjerava svakodnevni meni, ili blagdanski stol sa (sumnjivim) sastojcima iz trgovačkih centara? Ako čelništvo Državnoga inspektorata omogućuje da se medicinski i plastični otpad zakopava pokraj vodenih tokova, može se posumnjati da se benzen nalazi u sokovima za djecu ili da se kukcima obogaćuje tradicionalna hrana. Prehrambene ili zdravstvene afere koje se godinama provlače kroz medije i znanstvene radove mogu se, sada, ostvariti na obiteljskom stolu ili u dnevnom boravku. Na radnom mjestu ili u javnom prostoru, bez institucionalne zaštite, ljudi su izloženi neprovjerenim materijalima, kemikalijama, proizvodima, zalogajima… Jer Državni inspektorat je, čini se, nepouzdana hijerarhija.
Hospitalizacija potrošača
Mikroplastika u vodi, parabeni u kozmetici, pesticidi u kruhu, fluor u ambalaži ili dioksini u zraku, bez poštene inspekcije, prolaze ispod radara i postaju stvarna prijetnja sigurnosti društva. Stoga pozivi iz Sabora za sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost također nisu neozbiljni. Nedavni izvještaj skupine svjetskih znanstvenika o zdravstvenom, ekološkom i financijskom porezu koji društva plaćaju zbog kemijskoga onečišćenja životnoga prostora daje toj zabrinutosti znanstveno opravdanje. Izvještaj »Nevidljivi sastojci« sastavili su vrhunski stručnjaci, toksikolozi, liječnici, biokemičari… Oni upozoravaju da globalni troškovi, zbog kemikalizacije svakodnevnoga života, svake godine iznose više od tisuću milijardi (bilijun) dolara. Visoka cijena uključuje liječenje bolesnika i sanaciju okoliša.
