DOKUMENT PAPINSKE AKADEMIJE ZA ŽIVOT »STAROST: NAŠA BUDUĆNOST« Poziv na reviziju skrbi za starije: manje bolnica, a više obitelj

Snimio: B. Čović
»Ne bi, dakle, bilo riječi samo o otvaranju zdanja s malo kreveta, ili o osiguravanju vrta ili animatora za slobodno vrijeme. Potrebna je personalizacija socijalno-zdravstvenoga i asistencijalnoga zahvata«, kaže se u dokumentu

»Kopernikanski preokret« i »kulturna preobrazba« – tim riječima Papinska akademija za život opisuje svoj poziv na promišljanje i prijedlog koji su izneseni u njezinu novom dokumentu punoga naslova »Starost: naša budućnost – Stanje starijih osoba nakon pandemije«. Dokument je objavljen i predstavljen javnosti u utorak 9. veljače u Vatikanu. Na temelju iskustva starijih i nemoćnih osoba u pandemiji koronavirusa dokument propituje ne samo raširenu praksu »klasičnoga« zbrinjavanja starijih osoba u staračkim domovima, nego radikalno i često dramatičnim riječima dovodi u pitanje prevladavajući odnos društva prema starijim osobama, pozivajući ujedno na promjenu takvoga mentaliteta.

Učinkovitije, a ne samo humanije

Dokument nadalje, na tragu dobro poznatog »ili – ili« pape Franje – iz epohalne krize nije moguće izaći istima, nego samo ili boljima ili gorima – nudi promišljanja i prijedloge za bolji sustav skrbi za starije osobe. Ako je tu tražiti neku formulaciju koja bi sažela prijedlog dokumenta, to je svakako zahtjev da se novi sustav što je više moguće primakne obitelji i obiteljskomu modelu te se što više odmakne od bolničkoga modela.

Ako se pak traži odlomak koji sažimlje cijeli dokument, ukratko iznosi njegov sadržaj, ali ujedno predočava i ozračje u kojem je pisan, to su svakako zaključni redci, gdje stoji: »Paradigma koja se želi ponuditi nije apstraktna utopija ni naivni zahtjev, nego može povezati i hraniti nove i mudrije javnozdravstvene politike te originalne ponude sustava pomoći koji su prikladniji starosti. Učinkovitije, a ne samo humanije. (…) Čitavo civilno društvo, Crkva i različite religijske tradicije, svijet kulture, škole, volontarijata, audiovizualnih umjetničkih i zabavnih sadržaja, ekonomije i društvenih komunikacija, moraju osjećati odgovornost za nuđenje i podršku – unutar toga kopernikanskoga preokreta – novih i učinkovitih mjera kako bi se starijim osobama omogućilo da ih se prati i da im se pomaže u obiteljskim ozračjima, u njihovu domu ili općenito u boravištima koja više nalikuju na dom negoli na bolnicu. Riječ je o kulturnoj preobrazbi koju valja ostvariti. Papinska akademija za život pozorno će pokazivati na taj put kao na najautentičniji način svjedočenja duboke istine o ljudskom biću: da je ono slika i prilika Boga, prosjaka i učitelja ljubavi.«

Smrt je nerazmjerno pogodila štićenike institucija

Dokument započinje s iskustvom pandemije. U njezinu prvom valu »smrt je nerazmjerno pogodila« štićenike institucija u odnosu na starije osobe koje žive u obiteljskom okruženju. Navode se riječi voditelja Europskoga ureda Svjetske zdravstvene organizacije prema kojem se »u proljeće 2020. godine do polovice smrti od koronavirusa na tom području dogodilo u domovima za skrb«. »’Nezamisliva tragedija’, komentirao je. Usporedbom podataka otkriva se da je ‘obitelj’, u jednakim uvjetima, puno bolje štitila starije osobe«, kaže se u dokumentu.

U tom se kontekstu govori o »institucionalizaciji starijih osoba« koja se nudi kao »jedina mogućnost da bi ih se zbrinulo«, što pak »u mnogim društvenim okružjima otkriva nedostatak pozornosti i osjetljivosti prema najslabijima«. Ta se pojava stavlja u kontekst dobro poznate »kulture odbacivanja« o kojoj često govori papa Franjo. Citira se Svetoga Otca koji je još kao nadbiskup Buenos Airesa rekao da je »uklanjanje starijih osoba iz života obitelji i društva izraz izopačenoga procesa u kojem više ne postoji besplatnost, velikodušnost, ono bogatstvo osjećaja po kojima život nije samo dati i dobiti, tj. tržište«. »Ukloniti starije osobe jest prokletstvo kojim ovo naše društvo često samo sebe udara«, zaključio je tadašnji nadbiskup Bergoglio.

Suprotnost slabosti nije snaga, nego prepotencija

Kritika društva čija logika ne podnosi starije provlači se kroz cijeli dokument. »Oduzeti pravo života«, kaže se među ostalim, »onima koji su krhki znači ukrasti nadu, posebno mladima. Eto zašto je odbacivanje starijih osoba – i u govoru – težak problem za sve. (…) I nije to nažalost neka daleka mogućnost, nego nešto što se događa često, ondje gdje napuštanje… postaje oblikom prikrivene eutanazije te nudi poruku koja dovodi u opasnost čitavo društvo.

Citira se Svetoga Otca koji je još kao nadbiskup Buenos Airesa rekao da je »uklanjanje starijih osoba iz života obitelji i društva izraz izopačenoga procesa u kojem više ne postoji besplatnost, velikodušnost, ono bogatstvo osjećaja po kojima život nije samo dati i dobiti, tj. tržište«

Riječ je o opasnom stajalištu koje jasno pokazuje da suprotnost slabosti nije snaga, nego ‘hibris’, kako su je nazivali Grci: prepotencija koja ne poznaje granica. Vrlo raširena u našim društvima, ona stvara divove na staklenim nogama.«

Uza svu spomenutu kritičnost, dokument nije postavljen kao negativna kritika, nego prije svega proaktivno. Tako na početku prepoznaje pandemiju koronavirusa kad su mnogi postali svjesni koliko im znače i vrijede njihovi stariji. Ozračje razumijevanja osjeća se u dokumentu kad opisuje proces koji je doveo do nametanja domova za starije i nemoćne osobe kao masovnoga i sveprisutnoga rješenja. »Tijekom godina normative su nametnule smanjenje dimenzija velikih stambenih struktura, zamjenjujući ih manjim i u odnosu na potrebe štićenika funkcionalnijim modulima. Ipak je istina, čini se, da je ozračje domova za starije osobe ustrojeno više kao bolnica negoli kao obitavalište, pri čemu u pozadini postoji još jedan poseban element, tj. činjenica da se u bolnicu ulazi s nadom da će se iz nje izići jednom kad se izliječi«, kaže dokument.

Obitelj – najprirodniji izbor

Što se prijedloga tiče, dokument iznosi neke smjernice. Prije svega »dužnost je bez sumnje stvoriti bolje uvjete kako bi starci mogli živjeti tu posebnu fazu života, ako je to moguće, u okružju koje im je familijarno«. »Obitelj, dom, vlastito ozračje najprirodniji su izbor za svakoga«, kaže se u dokumentu. No kad to iz različitih razloga nije moguće, kaže dokument, »ni tada se ne smije pasti u zamku ‘kulture odbacivanja’ koja se može manifestirati kao lijenost i nedostatak kreativnosti u traženju učinkovitih rješenja kad starost znači ujedno gubitak samostalnosti«. Načelno, dokument predlaže dvoje: »kontinuitet pružanja pomoći između vlastitoga doma i nekih vanjskih služba, bez traumatičnih lomova koji nisu prikladni za krhkost starenja«, te »personalizaciju zahvata na socijalno-zdravstvenom polju i na području pružanja pomoći«.

Među konkretnijim mogućnostima spominje se prilagodba prostora. Tu je i praksa profesionalnih njegovatelja koju valja razvijati, uz napomenu da »postoje i druge profesije koje treba integrirati u normativne okvire, tako da se vrjednuju talenti i pomogne obiteljima«. »Sve može omogućiti starijima da žive na ‘obiteljski’ način tu fazu života«, kaže se. Spominju se i različiti oblici stanovanja, poput samostalnoga života, života uz pripomoć (»assisted living«) i takozvanoga »co-housinga« (skupina pojedinačnih stanova/kuća sa zajedničkim pogodnostima). »Riječ je o stambenim i asistencijalnim modelima koji zahtijevaju dubinsku promjenu mentaliteta i pristupa ideji starije osobe, koja je krhka, ali još sposobna davati i dijeliti: savez među naraštajima koji se može nametnuti kao snaga u vremenu slabosti«, stoji u dokumentu.

Crkva treba »pozornije razmišljati o svijetu starijih«

Čini se, iz konteksta, da bi spomenuta promjena mentaliteta trebala početi od Crkve jer završni dio započinje tvrdnjom: »U tom su obzoru i biskupije, župe i crkvene zajednice pozvane na pozornije promišljanje o svijetu starijih.« Staračka mudrost; susret naraštaja, starijih i mlađih, koji može uroditi »novom limfom humanizma koji će društvo učiniti solidarnijim«; činjenica da upravo stariji često prenose vjeru unucima; starost kao podsjećanje na čovjekovo konačno odredište, kao i na bitnu upućenost svakoga čovjeka na Boga; primjer mladima kako se prihvaća »ovisnost o drugima kao način suočavanja sa životom« – sve su to elementi koje dokument, ne idealizirajući pritom starost te ne bježeći i od loših primjera, stavlja na srce i razmatranje svojim čitateljima.

Vlastiti je dom najbolja zaštita od korone
Predsjednik Papinske akademije za život nadbiskup Vincenzo Paglia iznio je na konferenciji za novinare u Vatikanu činjenice koje upućuju na izravnu povezanost između broja smrti od koronavirusa i broja starijih osoba u institucionalnom smještaju. Većina od više od 2,3 milijuna osoba iznad 75 godina umrla je u ustanovama za starije, rekao je mons. Paglia. Naveo je primjer Italije, u kojoj 50 posto smrti osoba starijih od 75 godina otpada na korisnike ustanova, a 24 posto na one koji su živjeli u vlastitim kućama. Pritom je prvih (bilo) oko 300 tisuća, a drugih je oko 7 milijuna! »Vlastiti je dom… mnogo bolje štitio«, rekao je nadbiskup Paglia. Nadalje, »istraživanje Sveučilišta Tel Aviv o europskim zemljama pokazalo je izravni proporcionalni odnos između broja kreveta u domovima sa zdravstvenom njegom (RSA u Italiji, razlikuju se od klasičnih domova za starije, tzv. »domova odmora«) i broja umrlih starijih osoba«, rekao je nadbiskup Paglia.

IZVORGlas Koncila br. 8/2021.
Prethodni članakMNOGIMA NIJE SVEJEDNO I dalje se vode moralne dvojbe oko cjepiva
Sljedeći članakDESNA RUKA STATIČARIMA Župnik iz košare nadzirao stanje zvonika kapele u Mraclinu