Objavljen malo uoči tužne godišnjice ruskoga napada na Ukrajinu, kratki američki dokumentarni film »No priests left« (koji bi u slobodnom hrvatskom prijevodu mogao biti naslovljen »Do posljednjega svećenika«) proniknuo je u samu metafiziku sukoba na istoku Europe, borbu dobra i zla koja se odvija iza zastrašujuće agresije koja se u svojem punom intenzitetu razmahala dramatičnoga jutra 24. veljače 2022. godine.
Riječ je o izdvojenom filmskom projektu izvršnoga producenta Colbyja Barretta, koji se kao američki evangelik u rat u Ukrajini izbliza prvo uključio kao član humanitarnih organizacija. Istražujući mjesecima život ukrajinskih protestantskih skupina na okupiranim teritorijima i u ratnim zonama, duboko ga je potreslo svjedočanstvo katolika, pripadnika Ukrajinske grkokatoličke Crkve. Grkokatolici su malobrojnijim protestantima ustupali svoje crkve za njihove službe, a često su im i pomagali u zbjegovima na sigurne teritorije, nerijetko pritom riskirajući i vlastite živote. Sve je to američkoga producenta potaknulo da iz širega dokumentarnoga projekta »Faith Under Siege« (hrv. Vjera pod opsadom) izdvoji potresna svjedočanstva ukrajinskih grkokatoličkih svećenika.
»Jedne mi je večeri rečeno da FSB (tajna služba Ruske Federacije) dolazi po mene idućega jutra u 8 ili 9 sati. Pokušao sam ostati smiren. Ujutro sam slavio božansku liturgiju i oni su već bili ondje. Njihovo je stajalište bilo: ‘Mi smo jači od tvojega Boga, od tvoje vjere. Nas se trebaš bojati’«, opisuje u dokumentarnom filmu grkokatolički svećenik Petro Krenitski, kojega je ruska okupacija dočekala u ukrajinskom gradu Melitopolju u ožujku 2022. godine. »Počeli su vikati, onda su me tukli. Natjerali su me da svučem odjeću, a onda su me oborili na koljena. I tada sam prošao kroz istinsko duhovno iskustvo – zavapio sam Duhu Svetomu da mi Bog dadne snage, da mi bude bliži, bliži od toga pakla. Svi urlici koje sam nakon toga čuo, svi udarci koji su mi bili upućeni – postali su samo ‘pozadina’. Osjetio sam da me je Netko tko je jako snažan zagrlio. To je bio dobar osjećaj. Sada razumijem i odakle mučenicima snaga u trenutcima mučeništva«, pojašnjava grkokatolički svećenik Krenitski.
U Melitopolj, grad koji pripada ukrajinskoj oblasti Zaporižje, te je i dalje pod ruskom okupacijom, svećenik Krenitski pristigao je malo prije ruskoga udara. Isprva ga je, svjedoči u dokumentarcu, bilo strah, no kako se rat približavao i, napose, kada se rat rasplamsao, donio je čvrstu odluku da ostaje s povjerenom mu pastvom.
»Kada je rat počeo, stariji su mi župljani prilazili sa strahom u očima i ispitivali me namjeravam li pobjeći. Odgovorio sam da odlazim samo onda kada ostanem zadnji. Sve dok ovdje preostaje jedan čovjek kojemu mogu služiti, dotada ostajem«, govori u filmu Krenitski.
Boraveći prije deportacije neko vrijeme pod ruskom okupacijom, pomagao je ljudima u potrebi. Mnogima je nedostajalo osnovne zdravstvene njege, nekima lijekova i osnovnih prehrambenih namirnica. Svećenik Krenitski našao je načina kako – ne mareći za neugodne susrete s ruskim vojnicima i predstavnicima okupacijskih vlasti – može doći do njih. »Svima njima nisam mogao biti spasitelj. Ali mogao sam biti uz njih. Bilo je trenutaka kada ništa nisam mogao učiniti, osim zagrliti ih i plakati zajedno s njima«, prisjetio se u dokumentarcu Krenitski i dodao: »Otkrio sam u toj silnoj patnji da je Bog ljubav. Tko pronađe Boga, može naći snagu da bi ljubio. (…) Najteža je bolest kada netko postane ravnodušan prema suzama, prema boli drugih. Kada netko izgubi dar ljubavi, tada je ta osoba leš, ona je mrtva.«
Zbog otvorenoga neslaganja s politikom Moskve djelovanje Ukrajinske grkokatoličke Crkve u zonama pod ruskom okupacijom od početka je rata praktički zabranjeno. Na stotine crkava porušeno je, a one koje nisu stradale u ratnim razaranjima konfiscirala je Ruska pravoslavna Crkva uz odobrenje lokalnih okupacijskih vlasti. Tom su logikom i svi grkokatolički župnici i duhovnici proglašeni »špijunima« ukrajinskih vlasti te mahom deportirani iz okupiranih zona. Ukrajinska grkokatolička Crkva na okupiranim je prostorima doslovce u podzemlju – okuplja se na molitvi i liturgiji u tajnosti, što je iz perspektive ruskih okupacijskih vlasti čin veleizdaje i razlog za daljnju represiju. »Ljudi nisu svjesni da u Ukrajini živi velika populacija katolika s oko 3,6 milijuna vjernika«, pojašnjava u dokumentarcu ukrajinski grkokatolički arhiepiskop Boris Gudziak, koji je netom prije ruske agresije na Ukrajinu u veljači 2022. svoje poglede podijelio i s čitateljima Glasa Koncila. Nadbiskup Gudziak pojašnjava da je u različitim etapama povijesti iz Rusije dolazila ugroza za Ukrajinsku grkokatoličku Crkvu. Nekada je to bio caristički režim, zatim onaj boljševički, a u novije vrijeme to je Putinov režim.
»Katolička Crkva u Ukrajini nanovo je ustajala, jer je i Krist uskrsnuo, i to je znak da je to Božja Crkva. Bog želi da oni koji su kršteni u Kristu žive. Unatoč svoj moći Sovjetskoga Saveza – carstva naoružanoga nuklearnim oružjem i koje je na raspolaganju imalo gotovo neograničene izvore za uništenje Crkve, posebno Grkokatoličke – ta se država raspala. (…) Crkva se ne može slomiti, Crkva se ne može ubiti jer ona je Tijelo Kristovo«, pojašnjava nadbiskup Gudziak u dokumentarcu, a dio njegovih rečenica prate i prizori nadirućih ruskih tenkova koji imaju zataknute crvene zastave Sovjetskoga Saveza. Agresija na Ukrajinu započela je zapravo još 2014. godine »odmetanjem« Krima i nekoliko zona na ukrajinskom istoku, a sve uz snažnu organizacijsku, vojnu i političku potporu Ruske Federacije. Samo od 2022. u ruskoj je agresiji ubijeno oko sedamdeset pripadnika klera te poručeno više od šest stotina crkvi i mjesta bogoslužja.
Prije deportacije brojni su svećenici koji su ostali uz svoje vjernike u okupiranim gradovima na istoku Ukrajine prošli i kroz iskustvo višemjesečnoga zatvora i ispitivanja te razne oblike fizičkoga i psihičkoga terora.
Svećenik Oleksander Bogomaz također je djelovao u Melitopolju. Prije početka ratnih zbivanja, kao i tijekom razdoblja od nekoliko tjedana koliko je trajala ruska opsada grada, svećenik Bogomaz prolazio je kroz duboke unutarnje lomove. U dokumentarnom filmu on svjedoči: »Bilo je dana kada bih ostao sam u svojoj sobi i plakao. ‘Bože, jesi li nas zaboravio?’ Slomljen, u plaču, ‘svađao’ sam se s Bogom. A već idućega jutra Bog mi je davao snagu da se smijem s ljudima, da ih malo podignem.« I nakon što su ga zarobili vojnici s maskama na licima našao je snage da ne poklekne. »Ukrali su mi automobil, upali u stan i uzeli što god im se u tom trenutku svidjelo«, opisuje svoj susret s ruskom vojskom. Ruski su ga vojnici i obavještajci tjerali na odavanje ispovjedne tajne, što je on odbijao.
Ruske su vlasti svećenika Bogomaza otjerale iz Melitopolja – ali preko tzv. sive zone, vrlo nesigurnoga »brisanoga prostora« između ukrajinske i ruske strane, u kojem se lako stradava od metka ili nagazne mine. Svoje iskustvo opisuje u dokumentarnom filmu: »Bila je noć, hodao sam i molio. Utjecao sam se Marijinu zagovoru. Obećao sam joj da ću ako do druge strane dođem živ poticati sve na redovitu molitvu krunice, i to s krunicom u rukama. Došao sam do planine koju sam trebao prijeći da bih došao do ukrajinske strane. U mraku sam čuo da netko doziva moje ime. Kad mi je taj mladić prišao, shvatio sam da je to jedan od mojih studenata, koji me prepoznao. Odveo me ukrajinskim zapovjednicima, koji su me smjestili u grad Zaporižje.«
Kako je svećenik Bogomaz ispunio svoj zavjet? Na pomalo neočekivan način. Nastavio je djelovati u zonama Donjecke oblasti pod ukrajinskom kontrolom i nadležni ga je biskup uputio da obilazi vjernike u župama uz prve crte. Ne znajući za njegov osobni zavjet iz »sive zone«, biskup mu je dao zadaću – širiti u tim krajevima marijansku pobožnost na način da ljude potiče na redovito utjecanje zagovoru Djevice Marije, i to s krunicom u rukama. »Mislim da je Djevica Marija tako to ‘posložila’ da bih mogao ispuniti obećanje koje sam joj dao«, zaključuje svećenik Bogomaz.
