DRAŽESNA SLOBODA ILI… Odgoj djece danas

Magla »ustala iz kreveta«, sunce obasjalo adventske kolačiće i čaj na klupici pred crkvom, a kuhano vince zagrijalo nedjeljne župljane…

– Joooj, jeste vidjeli onog malenoga na Papinoj audijenciji? – zdravim glasom javlja se Valentina. – Onaj koji je mirno došetao do Pape usred onih govorancija…

– Ne znam baš… – i nehotice kvarim joj ushićenje. – Čini mi se da klinca nije baš puno zanimao Papa, išao je ravno k onom gardistu pa ga vukao prst po prst, da vidi je li živ ili je lik iz njegovih crtića, možda iz »lego-kompleta«?…

– Daj, grintavac, ne kvari nam raspoloženje! – oplete me rođena ženica Jelica, znajući da to ne bi susjeda Valentina. – Mali je bio tako divan, neposredan, iskren, dražesno slobodan… Kako se samo šetkao među onim vatikanskim osiguranjem, kao da je u svojim vrtićkim »Pčelicama« ili »Leptirićima«, ma presladak je…

– Mali je neodgojen! – protisne Debeli pa pomislih kako je moj »BFF« (osim »Best Friend Forever«, kod mog Debeleog to znači i »Bez Filozofskog Fakulteta«) zinuo samo da meni »drži stranu«. – Uostalom, i Papa je rekao da je mali nediscipliniran…

– Ali i da ga podsjeća na to kakvi bismo, slobodni i opušteni, morali i mi biti pred Bogom! – brzo ga ispravi Valentina. – Osim toga, maleni je bolestan, mislim da je nijem ili tako nešto…

– Daa?…. Hajd, onda… – načas se smekša, ali potom još čvršće nastupi Debeli. – E pa onda su mu neodgojeni roditelji ili tko ga je doveo! Kaj se tak čuva dijete? Tak da ga se pusti da landra gdi hoće?? Mogel je mali otići i na desetu stranu, pasti negdje… Tako se ne čuvaju i ne odgajaju djeca!

– A baš si ga pretjerao, Debeli, srami se! – »poklopi« moja ženica i mog »BFF«, kao da joj je muž, a onda, valjda da sve primiri, obrati se Ruži: – Reci Ruža, ti i Toma ste već »roditelji seniori«, a četvero ih imate, svi već zreli ljudi postali… Što ti veliš o tome?

– Pa… ne znam, simpa je bilo… ali… – ne snađe se Ruža pred »školskom prozivkom«. – Radije ću vam ispričati naše obiteljske zgode. Kad smo, još kasnih 80-ih, slavili prvi kućni dječji rođendan naše Ivane, njene su prijateljice sjedile na našem kauču, mirne kak redovničke kandidatice. Sjećam se, njena prijateljica Maja se skoro, da prostite, popiškila od neugode da pita može li na WC! Samo četiri-pet godina kasnije, kad smo slavili Domagojev isto deveti rođendan, djeca su nam se sva iskrala iz slavljeničke sobe pa na stubištu napravila… »sanjkalište«!! Dobro da se nitko nije polomio. Još par godine kasnije, na Larinu rođendanu, klinci su već sami otvarali naš hladnjak i birali što će jesti i piti, a konačno, prije koju godinu, na Martinu slavlju sasvim opušteno su u tenisicama hodali po našem novom trosjedu i čudili se kad bi Toma dolazio vikati. Onda bi »pobožno« kimnuli glavicama, pa čim bi on okrenuo leđa, udri i navali dalje gaziti! Ha, ha… sjećam se kako su i samome Tomi mijenjali program na TV, jer: »Niste bili tu striček«, »Mislili smo da ne gledate«. »Razmrdali« su i računalo, viseći luster još se malo izvisio… Ukratko, da smo imali peto dijete, i mi bismo išli slaviti u neku igraonicu!

– Heeh… znači, sve je to slično kao s migrantima… – opet se javih. – Ili s još kojim drugim skupinama…

– Kako to misliš, što govoriš?? – zborski zinu Jelica i Valentina.

– Je, dok je samo jedan, svi bismo priskočili, pomogli, sve je drago i »simpa«… A da je odjednom izišlo na pozornicu 88 djece pa oborilo gardista i lupalo mu cipelom po kacigi, ili da su zajednički odvukli Papin mikrofon da se igraju »najtalenta«… pitam se što bi onda svi rekli?

IZVORGlas Koncila br. 49/2018.
Prethodni članakZABORAVLJENI HRVATSKI VELIKANI – PIONIRI MEDICINSKE ZNANOSTI (3) Isusovački savjeti za unaprjeđenje zdravstvenoga života
Sljedeći članakŽUPA SV. STJEPANA PRVOMUČENIKA DOBRINJ NA KRKU Opstaje u tradiciji ukorijenjen vjernički duh