»Oj vi gorski svećenici, / Božje pravde namjesnici! / Utješnici cvilnoj suzi / Prezrenog, jadnog puka, / Jedini mu vjerni druzi / Posred sreće, posred muka, / Prezirom vam svijet to vraća, / Progon vam je svjetska plaća. / Kad vas s tuge srce svisne, / Kad vas ljuta boljet stisne, / Tko vas pita gdje vas boli? / Tko vam suzu da utomi? / Šuti, trpi; pjevaj, moli, / Makar da se srce lomi.« Rijetko koje pero uspjelo je u tako malo riječi sažeti svu dramatiku i težinu evangelizacije Žumberka kao što je to učinio Jovan Hranilović u svojim glasovitim »Žumberačkim elegijama«. Malo toga promijenilo se u Žumberku od vremena kada je Hranilović kao župnik u Radatovićima, u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća, pleo svoj spjev. I pitom i divlji, i jednostavan i mističan, i vedar i žalostan ostao je do danas Žumberak.
Stotine putova vode prema srcu Žumberka. Brdovitu zelenu oazu na njezinim južnim i istočnim obroncima grli Dolina kardinala, jaskanski i samoborski kraj, a sa sjevera Slovenija. A ti brojni putovi i puteljci – među kojima su rijetke prave ceste, a učestalije istrošene cestice ili prilično nesigurni makadami – kao da poručuju da je za upoznavanje Žumberka potrebno više duhovnih uspona.
Jednim od naših ljetnih uspona pošli smo do srca Žumberka sa samoborske strane. Na toj je ruti prva postaja u Stojdragi. Upravo ondje o Jurjevu krajem travnja započinje žumberački ciklus proštenja, slavlja i okupljanja pod vedrim nebom. Jedan od nositelja takve evangelizacije godinama je bio nedavno preminuli stojdraški župnik i »žumberački praotac« Mile Vranešić, možda i posljednji u nizu nezaboravnih žumberačkih »patrijarha« – Ivana Pavkovića, Stjepana Ivanušića, Živka Kustića, Stanka Višoševića, Janka Šimraka… Nepunih pet desetljeća Vranešićeva neumornoga služenja po raznim žumberačkim župama potvrdilo je da su ljetna proštenja privilegirano vrijeme u kojem grkokatolički svećenici mogu na prilično izravan način evangelizirati i duhovno usmjeravati raštrkanu pastvu.
Stojdraška župa i crkvica sv. Jurja koja je u prošlosti spaljivana, razarana i pljačkana, ali se svaki put nanovo podizala iz pepela, jedan je od simbola žumberačke nepokolebljivosti. Nemoguće je nedaleko od crkvice ne zamijetiti i drugi simbol, koji je za Žumberčane također od velike važnosti. Veliki je to milenijski križ, podignut 1925. uz 1000. obljetnicu spomena Tomislava kao prvoga hrvatskoga kralja. Nedaleko od crkve sv. Jurja još je jedan vrijedni čuvar prošlosti šumovitih brda – Žumberački uskočki muzej.
O petrovskoj je nedjelji radosno i ovoga ljeta bilo u Mrzlom Polju i Sošicama, žumberačkim župama posvećenim sv. Petru i Pavlu. A između Petrove i Pavlove »horizontale« radosno je istoga dana bilo i na proštenju u Grabru, u župi posvećenoj sv. Ivanu Krstitelju. Iz niza ljetnih proštenja na osobit je način početkom srpnja »iskočila« liturgija na ruševinama crkvice sv. Petke, u Budinjaku, najsvetijem proplanku Žumberka. Slavila se ondje – gdje se nalaze temelji četiriju crkava – 1100. obljetnica hrvatskoga kraljevstva. Hodočastili su u ljetnim danima i planinari u kapelu sv. Ilije na Svetoj Geri, a nizala su se pod vrućim suncem i brojna druga proštenja uz crkvice i kapele po žumberačkim selima i zaseocima…
»Naša ljetna proštenja pokazuju se kao dobar put jer ona ipak okupljaju ljude i vraćaju ih u Žumberak. Ljudi se tih dana vraćaju u sela iz kojih su potekli, obiđu djedove i bake i druge starce, traže i liturgiju za svoje pokojne, a u druženjima nakon liturgija provesele se s ostalim Žumberčanima. Njima je vjera i dalje bitna, u vjeri se oslanjaju snažno na emociju. I snažno drže do očuvanja svojega identiteta«, rekao je »na marginama« jednoga ljetnoga proštenja o žumberačkim grkokatolicima križevački vladika Milan Stipić.
Zbog velikih valova iseljavanja stanovništva sa Žumberka danas je situacija bitno drugačija nego u nekim ranijim razdobljima. U starim školama nema djece, o vrtićima da se i ne govori, ceste su loše…
»Svećenicima, osobito onima koji imaju obitelji, teško je biti trajno nastanjenim ondje. A svećenicima koji nemaju obitelji još je teže jer su gore potpuno osamljeni. Nema nekoga prevelikoga smisla zato poslati svećenika, koji je prethodno prošao formaciju da bude s ljudima, da umjesto toga na Žumberku živi kao pustinjak. Zato je posljednjih godina prevladao pastoralni model u kojem svećenici dolaze na Žumberak ‘izvana’ i slave liturgije, obilaze vjernike i dijele druge sakramente«, dodaje vladika Stipić. No kao pastoralac u Žumberačkoj gori svaki svećenik, osobito onaj mladi i nedavno zaređeni, biva prilično prokušan, a nakon toga i duhovno izbrušen.
Prve svećeničke službe vladike Stipića početkom stoljeća bile su u Žumberku, kao župnika u župama Kašt i Radatovići. »Formacija u bogosloviji ima svoj red, no iz svojega iskustva mogu reći da je moja prava svećenička formacija počela kada sam poslan u Žumberak.« Kao primjer u kojoj je mjeri dramatično i poražavajuće iseljavanje sa Žumberka vladika Stipić usporedio je Radatoviće iz svojih mlađih dana, kada su ondje bile 104 obitelji za blagoslov i pedesetak djece, školaraca i studenata, sa situacijom danas, kada je preostalo pedesetak kuća za blagoslov i tek ponešto mlađih.
»Govoriti o bilo kakvoj skoroj demografskoj obnovi Žumberka zasad je utopija. Žumberčani zapravo nisu izumrli, oni su se jednostavno iselili. Žumberčana ima danas više u recimo Chicagu ili Ljubljani nego u Žumberku. Mi smo sretni ako gore u nekom selu naiđemo na jednu ili dvije mlade obitelji«, pojašnjava križevački vladika i dodaje: »Ali nekakav se pomak događa u porastu vikendaša i onih koji su u mirovini i dio godine žive u gradovima, a dio u Žumberku. Zato kao budućnost pastorala vidimo povezivanje žumberačkih župa s gradskim župama.«
Grkokatolički svećenik Nenad Krajačić, koji je uz župu sv. Ćirila i Metoda na zagrebačkom Gornjemu gradu župnik u Pribiću, Pećnom i Mrzlom Polju, pojašnjava da se u tim selima liturgije slave povremeno, u dogovoru s tamošnjim mještanima, kojih je možda u svakom od tih sela i zaselaka tek nekoliko desetaka. »Ali osim liturgije njima je od velike važnosti susret uživo, kada ih netko obiđe, kada im se nacijepaju drva, kada im se pomogne oko kuće. Neki zaista žive u izolaciji, u neka sela više ne dolaze ni pokretne trgovine, kombiji s namirnicama koji su ih sve donedavno povremeno obilazili«, pojašnjava župnik Krajačić, koji premda živi u Zagrebu dobar dio svoje službe i ljeti i u drugim dijelovima godine provodi kao »svećenik na kotačima«.
Dašak prave »žumberačke evangelizacije« osjetit će i svatko koga »pametna tehnologija« odvede na prečace koji su zapravo jedva prohodne ceste, kamenite, uske i nepregledne. Internetski i telefonski signal ondje, kao i u većem dijelu Žumberačkoga gorja, u najboljem slučaju doseže tek jednu »crticu«. Tako se uza svu suvremenu pamet čovjek pred prirodom opet osjeti nemoćan. Jedan na jedan s Bogom. I umjesto svih »sustava« korisnijom se pokazuje jedna strjelovita molitva.
Rimokatolički susjedi iz podžumberačkih krajeva ne kriju da su sa žumberačkim susjedima stoljećima u dobrim odnosima. O svim važnijim svetkovinama oko euharistije se okupljaju svećenici istočnoga i zapadnoga obreda. Susreću se i povezuju u raznim zgodama i »obični« ljudi. No često će se o Žumberčanima čuti da su nekako zatvoreniji, pa i grublji. U gori je pak sasvim drugi dojam. Nepisano je pravilo da se svakoga na koga se naiđe automobilom na nekoj od žumberačkih cestica ili putova – poznavalo ga se ili ne – odmah primi k sebi i poveze dokle je potrebno. Oni koji u Žumberačkom gorju žive ili onamo povremeno navraćaju i s potpunim strancima rado planiraju neke buduće susrete: »Kada opet dođeš gore, onda ćemo…«
Ondje gdje priroda zna biti nemilosrdna ljudi su po nekom instinktu oslonjeni jedni na druge. Uvjerili smo se u to na putu prema Sošicama došavši nakon Mrzloga Polja do blokade ceste nedaleko od Petričkoga Sela. Još u ožujku ondje se dogodio veliki odron zemlje, a do »alternativnoga puta«, vijugavom, šljunčanom i kamenitom cestom koja vodi do Hartja i dalje u Žumberak uputio nas je sasvim slučajan prolaznik nedaleko od »barikade«. Tjedan-dva kasnije neki od žitelja i onih koji u kraj svojih praotaca navraćaju vikendima i u drugim zgodama svojim su rukama i snagama koliko-toliko očistili odron, dovoljno da se između razbacane zemlje i kamenja može »provući« automobil. Umjesto da se ta gesta shvati kao upozorenje i vapaj prema odgovornima, znak da je situacija neizdrživa jer poneka sela ostaju tako u krajnjoj izolaciji, odgovor je došao na pogrješan način – postavljanjem novih »barikada«, sada betonskih.
»Maknut će oni i taj beton i prolazit će se tom cestom jer ljudi gore ne mogu drugačije«, prenio je Milan Radić očekivanja nekih nepokorenih uskočkih potomaka koji se na žumberačkoj »žili kucavici« bore s odronom. Radić je istaknut član udruge »Žumberački uskoci« i neumoran čuvar uskočkih sjećanja i identiteta. Živi u Zagrebu, no sa svojim je rodnim Sošicama neprekidno povezan, gdje boravi gotovo svakoga tjedna, a skrbi se i o Uskočkoj zavičajnoj zbirci. Prošli smo s njim i brojne uskočke »povijesne crtice« – od dolaska uskoka na prostor Žumberka i Marčanske unije do nastanka Grkokatoličke Crkve i providnosnoga ulaska slavnih uskoka u zagrljaj rimskoga pape i u krilo sveopće Crkve…
U nekoj davnoj prošlosti, podsjeća Radić, Žumberak je sasvim drugačije disao. U Sošicama je bio naveliko poznat sajam, a selo je još početkom 20. stoljeća dobilo vodovod, puno prije nekih velikih gradova. Poznati stočni sajam okupljao je ljude i u Budinjaku. Danas tek poneke žumberačke obitelji žive od rada svojih ruku – uglavnom oni koji rade po obližnjim gradovima, bilo s hrvatske, bilo sa slovenske strane, pa u slobodno vrijeme drže i OPG-ove kojima nadopunjavaju proračune. Uspijeva i pčelarstvo, uzgoj ljekovitoga bilja… »Šteta je što nema više takvih«, kaže Radić. Potencijala za razvoj turizma ima, no da bi se pokrenula neka takva djelatnost, ključno je da se ona nalazi blizu dobre ceste, što na Žumberku često i nije slučaj.
Žalosno je, napominje sugovornik Radić, što je na Žumberku danas preostalo možda tek dvadesetak djece. Teško je i starijima. »Malo jače zapuše vjetar i u nekim selima na dva-tri dana nestane struje. Da bi čovjek bio siguran, potreban mu je agregat. A kako će se o tome brinuti, recimo, jedan djed ili baka?« pita se Radić. Velika drvna masa, koja se ponegdje sječe i prilično neplanski, umjesto da se izvozi mogla bi se obrađivati već u raznim dijelovima Žumberka. Jedan takav pogon otvorio bi radna mjesta i doveo možda nekoliko desetaka ljudi… Radićeve riječi kao da neizravno izriču i »mnijenje« preostalih žitelja Žumberka i onih koji se Žumberku neprestano vraćaju. Nada je još uvijek neugasla. Ispod pepela padova i razočaranja tinja žar uskočke ustrajnosti.
