Zdravlje je vrlo širok pojam, teško ga je definirati i može se tumačiti na mnogo načina. Ono je u velikoj većini slučajeva individualno iskustvo vlastitoga psihofizičkoga stanja koje je određeno subjektivnim procjenama. Pa se tako pojedini ljudi koji boluju od teških neizlječivih bolesti mogu osjećati potpuno zdravo, a s druge strane pojedinci u kojih nije zabilježena mjerljiva bolest mogu govoriti da se ne osjećaju dobro. Stoga zdravlje treba promatrati ne samo kao odsutnost bolesti, nego kao stanje tjelesnoga, mentalnoga, socijalnoga, ali i duhovnoga blagostanja. Takav sveobuhvatan koncept zdravlja opisuje kvalitetu života pojedinca koja uključuje tjelesno i psihičko zdravlje, osobnu neovisnost, socijalne odnose, kvalitetu okoliša u kojem pojedinac živi te duhovnost i religijske običaje.
Briga o mentalnom zdravlju važan je dio brige o sebi, brige o ukupnom zdravlju, brige o kvaliteti osobnoga života. To podrazumijeva uključenost i zainteresiranost za vlastiti rast i razvoj, za unaprjeđenje svojega psihičkoga funkcioniranja, emocionalnu pismenost, ostvarivanje kvalitetnih partnerskih i međuljudskih odnosa, razvijanje autentičnosti, spontanosti i kreativnosti. Briga o mentalnom zdravlju podrazumijeva i svjesnost o vlastitim senzacijama, mislima i osjećanjima. Jer ljudi u sebi nose potencijal i sposobnost brinuti se o svojem životu i ponašanju, nose potencijal da samosvjesno biraju i budu odgovorni za svoje izbore, da žive učinkovito i zadovoljno.
Mentalno odnosno psihičko zdravlje stanje je i blagostanje u kojem se osoba služi svojim punim potencijalima, ima sposobnost da se bori i izbori sa svakodnevnim stresorima i da ostvari sebe kao osobu.
Iako kvaliteta života uključuje i duhovno blagostanje, malo se pozornosti posvećuje tomu važnomu aspektu života. Carl Jung je primijetio prije gotovo jednoga stoljeća da je mnoge ljude u njegovo vrijeme mučio iscrpljujući osjećaj beznačajnosti, nedostatnosti i beznađa. Jung je te osjećaje identificirao kao rezultat nečega što je nazvao »duhovnim problemom modernoga čovjeka«.
Duhovnost različitim ljudima znači različite stvari. Raznolikost duhovnih uvjerenja i praksa jednako je raznolika kao i ljudi koji ih prakticiraju. Međutim, svima je zajednički niz učinaka koje mogu imati na mentalno zdravlje.
Duhovnost je osobno uvjerenje ili osjećaj svrhe i smisla. To je ono što pojedincu daje osjećaj vrijednosti ili vrijednosti u vlastitom životu. Suprotno onomu što mnogi misle, duhovnost i religija nisu isto. Ali su u srodstvu. Osoba može biti duhovna, a da ne pripada određenoj religiji. Duhovnost i religija međusobno se ne isključuju, nego se prirodno nadopunjuju.
Duhovnost nije samo jedan put ili sustav vjerovanja. Duhovnost i dobrobiti duhovnih iskustava mogu se doživjeti na mnogo načina. Osobe različito definiraju duhovnost. Za neke ljude to je vjerovanje u višu silu ili određenu religiju. Za druge to može uključivati doživljaj povezanosti s višim stanjem ili osjećaj međusobne povezanosti s ostatkom čovječanstva i prirode. Duhovnost može uključivati postavljanje dubokih pitanja o temama poput patnje ili onoga što se događa nakon smrti, produbljivanje veza s drugim ljudima, doživljavanje suosjećanja i empatije za druge, doživljavanje osjećaja međusobne povezanosti, osjećaje strahopoštovanja, čuđenja i znatiželje, potragu za srećom izvan materijalnoga ili drugih vanjskih nagrada, pronalaženje smisla i svrhe, želju za poboljšanjem svijeta i sl. Ne doživljavaju i ne izražavaju svi duhovnost na isti način. Neki ljudi traže duhovna iskustva u svim aspektima svojega života, a drugi su skloniji doživjeti te osjećaje pod određenim uvjetima ili na određenim mjestima. Na primjer, neki ljudi imaju duhovna iskustva u crkvama ili drugim vjerskim svetištima, a drugi imaju te osjećaje kada uživaju u prirodi.
Duhovnost je širi koncept vjere u nešto izvan osobe, ona nastoji odgovoriti na pitanja o smislu života, nudeći pogled da je život više od onoga što ljudi doživljavaju na osjetilnoj i fizičkoj razini. Umjesto toga, sugerira da postoji nešto veće što povezuje sva bića međusobno i sa svijetom u cjelini.
Duhovnost je izvor utjehe i oslobađanja od stresa za mnoge ljude. Iako se ljudi koriste različitim putovima kako bi pronašli Boga ili »višu silu«, istraživanja pokazuju da oni koji su više religiozni ili duhovni i koriste se svojom duhovnošću kako bi se nosili sa životnim izazovima imaju mnoge dobrobiti za svoje zdravlje i kvalitetu života općenito. Duhovnost kao osobno otkrivanje svrhe odnosi se na traženje odgovora na pitanja o konačnom smislu, smrti, bolesti. Odgovara na potrebu za vjerovanjem u nešto veće od nas samih, nešto što povezuje ljude međusobno. Ona usmjerava ljudsku pozornost na neka osnovna životna pitanja, ali i na smisao i svrhu života, na ono što stvara stvarnost, na ono što podupire najbolje interese i najviše dobro duše, kako pojedinca tako i svijeta. Duhovnost kao unutarnja stabilizirajuća snaga resurs je u razvijanju otpornosti i vještine suočavanja s teškoćama s kojima se pojedinac nosi. Stoga duhovnost ima mjerljive učinke na zdravlje, kako mentalno tako i emocionalno i fizičko.
Brojna su istraživanja dokazala postojanje veze između duhovnosti i psihičkoga zdravlja, ističući pozitivan odnos između vjerskoga i duhovnoga aspekta i mentalnoga zdravlja kroz različita psihološka stanja kao što su mir, vjera, vjersko suočavanje, duhovno iskustvo, osobni odnos s Bogom. Stoga je jasna potreba za integriranjem duhovnoga aspekta u kliničku praksu u liječenju pojedinaca. Utjecaj duhovnosti na psihičko i tjelesno zdravlje može se promatrati kroz ponašajne aspekte (pohađanje vjerskih služba, molitava, meditacija), društvene aspekte (altruizam, socijalna pomoć i potpora), psihološke aspekte (pozitivan utjecaj na emocije i vjersko suočavanje s kriznim situacijama) te kroz tjelesne komponente (funkcioniranje kardiovaskularnoga i endokrinoga sustava, kao i imunosnoga sustava).
Duhovni aspekt pojedinca može uvelike utjecati na kvalitetu života, umanjujući pritom stresore i potičući iscjeljenje od nekih kroničnih bolesti. Duhovnost ima i preventivnu ulogu jer se osobe s višom razinom duhovnosti bolje nose sa stresom, imaju manje doticaja s drogom i alkoholom, kao i nižu stopu suicida jer žive vrijednosti koje naglasak stavljaju na svrhovitost života i prihvaćanja u svojoj vjerskoj, obiteljskoj i široj društvenoj zajednici, ali i ulogu u liječenju jer promiče ozdravljenje i oporavak. Stoga, kada se govori o duhovnosti kao resursu u pomoći pri liječenju psihičkih bolesti, valja naglasiti da su duhovnost i psihičke bolesti unutarnje subjektivno iskustvo koje se razlikuje po tome ima li neko iskustvo pozitivne implikacije na osobu ili vodi u poremećaj. U bolesti su subjektivna iskustva često povezana s uznemirenošću i negativnim i neugodnim emocionalnim stanjima, a duhovna su iskustva najčešće povezana s pozitivnim životnim promjenama i zdravljem. Duhovnost i prakticiranje vjere snažan su oblik društvene integracije unutar neke vjerske zajednice u kojoj se njeguje etika i moral, uključujući i molitve i meditacije, što ima terapeutski učinak, pri čemu je unutar vjerske zajednice prisutan osjećaj potpore i kohezivnosti, što pozitivno utječe na blagostanje pojedinca.
U kontekstu psihičkoga zdravlja očituju se aspekti duhovnosti koji utječu na očuvanje psihičkoga zdravlja i održavanja mentalne higijene poput kognitivnoga aspekta koji se odnosi na traženje smisla, svrhe, istine, odnosno uvjerenja i vrijednosti, iskustvenoga aspekta koji uključuje unutarnje resurse pojedinca poput osjećaja nade, ljubavi, mira, utjehe i potpore te ponašajnoga aspekta koji je manifestacija unutarnjega duhovnoga stanja u svakodnevnom životu pojedinca koji se očituje u stilu života. Iz tih aspekata vidljivi su i pozitivni učinci na mentalno zdravlje osobe koja je suočena s kriznim situacijama kroz poticanje osobne koherentnosti ili cjelovitosti u donošenju konstruktivnih odluka, veću otvorenost za nova duhovna iskustva, ali i adekvatno suočavanje s bolestima ili ekstremnim emocionalnim stresom.
Duhovnost utječe na mnoge odluke koje ljudi donose, potičući ih na bolji odnos prema sebi, drugima i nepoznatomu, dajući osjećaj mira, svrhe i oprosta. Pozitivno utječe na samopouzdanje, samopoštovanje i samokontrolu te olakšava shvaćanje osobnih životnih iskustava.
I religija i duhovnost temelje se na pokušajima razumijevanja smisla života i, u nekim slučajevima, kako odnos s »višom silom« može utjecati na to značenje. Iako su religija i duhovnost slične u svojim temeljima, u praksi su vrlo različite. Religija je organiziran sustav vjerovanja temeljen na zajednici, a duhovnost se temelji na pojedincu i njegovim osobnim uvjerenjima. Religija uključuje duhovnost, ali duhovnost ne podrazumijeva i ne mora uključivati religioznost.
No, ono što je važnije, i religija i duhovnost pozitivno utječu na mentalno zdravlje jer pomažu osobi da nađe unutarnji mir, svrhu i oprost. Istraživanja pokazuju da pojedinci koji su religiozniji i duhovniji imaju manje intenzivne simptome depresije i anksioznosti, rjeđe pokazuju suicidalne tendencije, zloporabu alkohola i droga te izvještavaju o većoj kvaliteti života i brže postižu oporavak od depresivnosti i općenito postižu bolje ishode psihijatrijskoga liječenja.
Ljudski je duh najzanemareniji aspekt osobe. Kao što vježbanjem pojedinac jača svoje tijelo, planskim vježbanjem njeguje se zdrav duh. Duh je aspekt nas samih koji svakoga može nositi kroz sve. Ako se osoba brine o svom duhu, moći će doživjeti osjećaj mira i svrhe čak i kada ju život teško pogodi. Snažan duh pomaže pojedincu da preživi i napreduje u milosti čak i kada je suočen s teškoćama.
Život bez osjećaja svrhe većinom u pojedinaca izaziva osjećaj neispunjenosti, besciljnosti, a ponekad i beznađa. Osobni osjećaj svrhe daje životu smjer i smisao i povezuje osobu sa sviješću da se u životu ne radi o »ja«, nego o »nama«. Riječ je o služenju nečemu većemu od sebe. Duhovno je blagostanje način razmišljanja, ali i skup radnja koje osoba može činiti svaki dan.
