DUHOVNOST PUTNIKA KOJI JE ČITAV SVIJET UČINIO VLASTITIM OTOKOM Uz 700. godišnjicu smrti Marka Pola o svježini njegove životne poruke

U trenutku kada je danski kontejnerski prijevoznik »Maersk« u četvrtak 4. siječnja najavio da svoje brodove zbog napada jemenskih militanata Hutija preusmjerava sa Sueskoga kanala na Rt dobre nade, nova podjela svijeta došla je do otužne punine svojega izražaja. Iranski saveznici Hutiji (predstavnici globalnoga Juga) pojačavaju, naime, napade na Crvenom moru zbog toga što američki saveznici Izraelci (predstavnici globalnoga Zapada) sprječavaju dopremu humanitarne pomoći Palestincima, na čiju se pak stranu potiho svrstavaju i ruski saveznici Kinezi (predstavnici globalnoga Istoka), dok se za zaštitu Palestinaca istodobno zauzimaju gotovi svi Europljani…

Otkriće veće od »velikih otkrića«

I dok se čak i oni koji poznaju strane svijeta jedva orijentiraju u svijetu gdje Zapad s Istokom osim za teritorij i resurse ratuje i za srce Juga, povratak »Maerskovih« brodova kao da je i povijesni sat vratio bar 700 godina u prošlost. Ne samo do srca »mračnoga vijeka« kada se nitko nije ni nadao putu oko Rta dobre nade, nego i do točnoga trenutka kada je 8. siječnja 1324. u Veneciji stalo srce čovjeku koji je svijetu što je još imao čekati na »velika otkrića« podario otkriće nesumnjivo veće: pravo značenje pojmova zapad i istok. Čovjeku koji je – i danas neki ponosno tvrde – rođen na Korčuli, a čitav je svijet učinio vlastitim otokom. Čovjeku zvanu Marko Polo.

Raskoljavanje i raskrajanje

Ako je dostojno zgroziti se nad činjenicom da je na golemu 700. godišnjicu smrti Marka Pola tekstićak o njemu objavio tek jedan hrvatski medijski portal, ipak je pravedno i zgranuti se nad činjenicom da je ista golema 700. godišnjica smrti globalnoga sinonima za pustolova prošla bez odjeka i u ostatku svijeta. Taj zaborav nije tek plodom znanstveno-umjetničkoga raskoljavanja Marka Pola na »svjetskoga lažljivca« – neuka i neukusna, no pronicava oportunista – i na »kozmičkoga pijetla« – idealno utjelovljenje Apsolutnoga Duha. A nije ni posljedicom političko-medijskoga raskrajanja Marka Pola na uvozno služinče kolonijalnih ambicija i na izvoznu naljepnicu neambicioznoga turizma.

Anegdotalna nostalgija i mistična deontologija

Naime, duh srednjovjekovnoga Putnika u paradoksalnom je raskoraku s duhom današnjega sjedioca. Tusta umreženost svemira slistila je negdašnju divotu opasnosti da tijelo okopni eda bi se pješice spoznao svijet; dokono usitnjavanje znanosti otpisalo je davnašnju poniznost razuma koji umije lučiti širinu svega; pa i sparno jednoličje jezika zagušilo je negdašnju svježinu volje da se nepoznatim riječima prodre u sebe sama. Duh Putnika ipak ne iscrpljuju ogorčene nizanke sličnih anegdotalnih nostalgija; no ni izdizanje Polova utilitarnoga avanturizma na razinu kakve mistične deontologije ne će mnogo pomoći u ocrtavanju njegove veličine.

Treća duhovnost, duhovnost sadašnjosti

Da, postojala je u Crkvi – a postoji u mnogo manjoj mjeri i danas – duhovnost koja je polovski nadahnuto zaposjedanje zemlje brkala s osvajanjem duša, poistovjećujući Boga s prazninom u sebi; da, postoji u Crkvi – a postojala je u mnogo manjoj mjeri i nekoć – duhovnost koja polovski nadahnuto umijeće dijaloga brka s neumitnošću evangelizacije, poistovjećujući Boga s prazninom oko sebe. No za razliku od prve duhovnosti negdašnjega raja i druge duhovnosti budućega raja, »treća« duhovnost – duhovnost Marka Pola – sva je od sadašnjosti. Prije nego se odrede obrisi te »duhovnosti«, valja odrediti njezin »raj«; a prije nego se odredi njezin raj, valja barem ukratko podsjetiti na zemlju iz koje je ponikao.

»Prihoditelj jakodušnih broditeljah«

Neka tomu posluži jedna od prvih hrvatskih vijesti o »Dalmatincu« Marku Polu iz osamnaestoga broja »Zore dalmatinske«: »Putova on i na moru i na kopnu, živi u istočnoj Indii, vladao prostranom deržavom, i pošto doprati s mnoštvom plavi kćer svoga kralja do njezina zaručnika, vrati se u Mletke, i tute kod golemoga svoga blaga živio. Postavši zapovidnik jedne galije, zasužnje ga Jenuezi [Đenovežani] u boju, koji se u očigled Korčule učini god. 1298. (…) U vrime svoga sužanjstva ispisao i izdao je na svitlost uspomene svojih putovanjah, šurke za ona vremena ali iz njih su se dosdta naučili naslidujući broditelji a navlastito jakodušni Jenuez koji je našao Ameriku [Kristofor Kolumbo].«

Putnik, pouzdanik, pisac

I to je, zapravo, sve: slučajni putnik koji je opisao krug od Venecije i Sirije preko Mongolije i Kine sve do Sumatre i Šri Lanke pa natrag do Hormuza i Carigrada; Kublaj-kanov pouzdanik s milijun nevjerojatnih priča koje je na franko-talijanskom zabilježio Rustichello, njegov sudrug u đenoveškoj tamnici; nesuđeni pisac djela koje je s čak 140 proširivanih, protumačivanih i pokrštavanih rukopisa postalo jednim od najvećih filoloških problema srednjega vijeka, ali i jednim od najvećih geografskih poticaja novoga vijeka. Čovjek čiji je posprdni nadimak dao ime broju milijun; čovjek čiji je osporavani »Opis svijeta« otvorio svijet milijunima.

Duhovnost silovitih i snalažljivih

Je li bilo duhovnosti u nadahnuću tih milijuna? Zasigurno; no bila je to duhovnost kraljevstva koje se »silom probija i siloviti ga grabe«; duhovnost »sinova ovoga svijeta« snalažljivijih od »sinova svjetlosti«; ukratko, duhovnost prilična čovjeku koji bi u sebi morao sjediniti namjesnika najmoćnijega svjetovnoga vladara i izaslanika samoga pape. No bila je to i duhovnost svojstvena dobu koje je »vrlim muževima« smatralo koliko Jošuu i Davida toliko i Aleksandra Velikoga i Karla Velikoga, a sa starozavjetnim je prorocima združivalo poganske sibile.

Ni herezijarh ni reformator 

Marko Polo tako sličnom pomnjom opisuje pobožnost indijskih kršćana na grobu svetoga Tome i »krunicu« kojom se malabarski kralj služi u molitvi svojemu idolu, kao što i perzijske zoroastrijske običaje pripisuje pobožnosti svetih Triju kraljeva. Posrijedi nije ni mekoputni sinkretizam ni tvrdovrati solipsizam; ta Putnik nije bio ni herezijarh ni reformator. Premda o vjeri nije izrijekom naučavao, životom je ovjerio zaboravljeni nauk: znanje nije poslastica, nego živež; umnost nije povlastica, nego obveza; mudrost se ne krije u blebetanju trgovišta, ali ni u pepelu ognjišta. Valja na put: smjernije slušati, smjelije kročiti.

Tatarski kan i njegov teolog 

Ne odaje li to posve duh dvorskoga »teologa« Kublaj-kana – zavojevača koji je od pape navodno zaiskao stotinu učenih misionara – njihovu duhovnu srodnost ocrtat će i zgoda u kojoj je tatarski vladar ugušio bunu svojega rođaka, nestorijanskoga kršćanina Najana. Dok su se kanovi podanici pred Markom naslađivali što pobunjeniku znak križa pod kojim se borio nije mnogo pomogao, Kublaj ih je zbog toga prekoravao: »Križ je dobro učinio što mu nije pružio pomoći protiv prava.« Duhovnost je to koja – ako u spasonosnost križa i ne vjeruje – u njegovu istinitost ne sumnja; duhovnost koja – ako u vjeri križa traži spas – u svakoj istini pronalazi njezino opravdanje. Duhovnost ne kao naslijeđena pobožnost ni kao izborna djelatnost, nego kao žeđa samoga ljudskoga duha; duhovnost ne kljaste apologetike ni slijepe dijalektike, nego logike divljenja; misao tako stara, a tako svježa.

Tri vještine Putnikova duha