Djelić ljudske osobnosti jest udjeljivanje savjeta. Posvuda se može čuti na koji način čovjek treba popraviti život, promijeniti raspoloženje, pronaći nekakav unutarnji sklad. Prepun je svijet govornika. S druge strane Isusov primjer jasno donosi jednu iskrenu rečenicu: »Iz obilja srca usta govore.«
Muk. Najsnažniji govor postaje kada čovjek zanijemi od riječi. Život koji je izboran raznim nesrećama u kojima je pojedinac očuvao zdravu pamet, marljivi radnici koji se nisu dali potrošiti na radnim mjestima, starci koji su uspjeli očuvati žar za prave vrjednote koje ne prolaze… Takvi ljudi govore primjerom, takvi ne blebetaju poput motivacijskih govornika. U evanđelju je Isus pred svoje učenike stavio dva slična primjera uzaludnih motivacijskih govornika: slijepoga vodiča i slabovidnoga čistača. Ni jedan od njih nije u ono vrijeme mogao pomoći drugomu jer su i sami trebali pomoć. Pita se Isus za dvojicu koji žele savjete dijeliti drugima: »Kako može slijepac slijepca voditi? Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u svojem ne opažaš?«
Muk. Na Isusove riječi čovjek jedino može zašutjeti jer se nebrojeno puta našao u sličnoj situaciji. Nisu li često moralizatori upravo oni koji zakon najčešće krše? Nisu li gorljivi savjetnici dobroga braka upravo oni koji su iza sebe ostavili nekoliko nesretnih osoba? Isus će stoga uputiti iskrenu rečenicu: »Iz obilja srca usta govore.« Prvo vlastiti primjer, a tek onda savjet. Ako se vlastiti život utjera u red, primjer će sam progovoriti. Pred ratnicima samo djela govore, pred športašima se medalje sjaje više od ikakvih javnih pohvala.
Mjesto gdje se primjer bez govora pokazuje jest crkva. Tu s križa progovara Spasitelj. Ostavio je muk svakomu podno križa. Gomila se razbježala u tišini, ali čvrsto otvorenih očiju jer su znali da su pogriješili. Vlastite su ih riječi osudile i ne pomaže više nikakva šutnja. Sada u crkvi Bog svojim primjerom poziva čovjeka da učini isto. Neka srce daje obilje dobrih djela, neka primjeri pokažu kako se ostaje s Bogom povezan. Nisu to utješne srceparajuće riječi koje bi izmamile suzu u oku, nego trenutci nad kojima jedino Bog kraljuje. Trenutci vjere u kojima se pomaže bližnjemu, trenutci kada se glava ne okreće od unesrećenih, slabosti bližnjih koje se nastoje nositi vlastitim životom.
Ivan Zlatousti u homiliji »Protiv objavljivanja bratskih pogreški« želi očuvati ljude od međusobnih optužaba, a usredotočiti se na vlastite. Na jednostavan način objašnjava Isusovu poruku neka obilje vlastitoga srca progovori. Kaže u homiliji: »Crkva je izvrsna bolnica, ona je poput operacije ne za tijelo nego za dušu. Ona duhovno postavlja ispravno. Njen lijek nije složen od biljaka koje rastu iz zemlje, nego od riječi koje potječu s neba. Zbog toga traje do kraja, neće biti oslabljena vremenom niti poražena snagom bolesti. Božanska medicina uvijek zadržava svoju vrlinu. Ovaj lijek nije moguće dobiti plaćanjem novca. U ovom slučaju, budući da nije moguće platiti novcem, potrebno je pokazati vjeru i dobru svrhu.«
Hoće li kršćanin progovoriti obiljem srca? Može li život pretvoriti u vlastito svjedočenje? Isusov poziv uvijek stoji. Nakon njega muk se može prekinuti samo vlastitim primjerom koji će slijediti Isusov put. Uzalud je govoriti riječi, biti slijep za vrline i istodobno ih drugima tumačiti. Nikakve koristi od pustih govora koji ne pokazuju promjenu života. Poziv koji je Isus ostavio kršćanima jest odlučan život koji najviše govori izvan svjetla internetskoga pokazivanja, sebične promocije ili radikalnih privremenih izleta. Kršćanin se ne će busati u prsa snažnim citatima, križevima po kući ili krunicom na retrovizoru automobila dok s druge strane iz njega unatoč citatima izlazi bezbroj psovki, unatoč križevima razapinje svoju obitelj jer ga nikada nema kod kuće, unatoč smirujućoj krunici nema strpljenja za druge vozače. Tako je malo potrebno. Jedan muk i malo više zagledanosti u Isusov primjer i sve se može okrenuti. Iskrena ispovijed, zatražiti oprost od svojih najmilijih, izreći žaljenje, zauzdati bahatost, ma primjeri su nebrojeni… Obilje srca progovara ili dobrim djelima ili lošim primjerom. Trećega nema, a Isusov poziv ostaje.
Gospodine, ostavio si nam obilje svojega Srca koje govori više od naših riječi; primjer Tvojega života jest nadahnuće za naše promjene pa nam podari dovoljno odlučnosti da prestanemo dijeliti savjete, a da se u naš život unese muk koji
će nas otvoriti prema dobrim djelima po kojima svjedočimo Tebe koji
ostaješ u vijeke vjekova. Amen.
