GENERAL ZDRAVKO ANDABAK O »KRVAVOM USKRSU« 1991. »Pucnjima se Uskrs ne može ubiti«

Snimio: T. Vuković | Zdravko Andabak

»Pucnji u Josipa bili su pucnji u hrvatsku državu koju smo stoljećima željeli…«, rekao je u nagovoru vojni biskup Jure Bogdan na ovogodišnjem molitvenom sjećanju na Plitvicama za prvu žrtvu u Domovinskom ratu, redarstvenika Josipa Jovića povodom 28. obljetnice smrti. Njegova pogibija na Uskrs g. 1991. hrvatskom je narodu, nažalost, pridodala, vjerojatno, jedinstven pridjev u svijetu uz najveći kršćanski blagdan. Naime, uz »slavni«, »radostan«, »pobjednički« i »sretan« Uskrs, koji slavi cijeli kršćanski vjernički svijet, jer je Krist pobijedio smrt, ništavilo, zlo i grijeh, jedino Hrvati imaju i »krvavi Uskrs«. Koliko god se u prvi tren ta sintagma činila neprimjerena i pretjerana, ona, ipak, s motrišta cjelovitoga i nerazdvojnoga Vazmenoga trodnevlja: muke, smrti i uskrsnuća, itekako ima smisla. To je u spomenutoj propovijedi nagovijestio biskup Bogdan dodavši: »Za sve nas je zbog smrti Josipa Uskrs postao Veliki petak, a on je ostao u svima nama, u hrvatskoj slobodi« te: »…pucnjima se Uskrs ne može ubiti«. Stoga nije pretjerano reći da je Hrvatska država nakon razaranja, muka, progonstava i smrti brojnih sinova uskrsnula nakon toliko stoljeća. To »vazmeno trodnevlje« do vlastitoga uskrsa mora proći i svaki pojedinac, obitelj, zajednica i narod.

Rakitje – »Tigrovi« – ZNG – HV

Umirovljeni general Željko Andabak bio je sudionik oružane akcije na »krvavi Uskrs«, a pristao je da »iz prve ruke« opiše njezin tijek. Pristupačan, ljubazan, blag i razgovorljiv, no unatoč godinama odmah se vidi da je riječ o agilnom prekaljenom vojniku, jer ostavlja dojam »športskoga tipa« koji također teško može skriti učitelja borilačkih vještina, na redovitu oporavku u Krapinskim Toplicama.

»Zora je stidljivo i polako dolazila, a s njom i Uskrs. Posebni me osjećaji obuzimaju prisjećajući se tih trenutaka, jer usprkos tomu što sam bio mokar i blatnjav, misli su mi, očekivano, poletjele mojoj obitelji, blagdanskomu stolu, našoj crkvi… a imao sam osjećaj da su se svi ti momci oko mene ponovno rodili, što je i temeljna poruka našega najvećega blagdana.«

»Prije nego što ispričam po vlastitom sjećanju neke bitne okolnosti i detalje o akciji Specijalne postrojbe MUP-a Rakitje na Plitvicama, koja je imala zadaću ponovno uspostaviti tamošnju policijsku postaju i uspostaviti javni red i mir na širem području Plitvica, koji su otvoreno narušavali pobunjeni Srbi, dobro je prisjetiti se kako je uopće došlo do osnutka naše jedinice. U svibnju 1990. g. započet je prvi tečaj za redarstvenike MUP-a RH u Policijskoj školi u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu, na koji su se dragovoljno javili mladići iz Hrvatske i BiH te čak i iz inozemstva. Nakon završetka tečaja, kada su se već počeli, pjesnički rečeno, nadvijati crni oblaci velikosrpske politike nad Hrvatskom, veći dio njih prešao je u bazu Rakitje jer je odlukom prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana ustrojena ‘Jedinica za posebne zadatke MUP-a RH – Rakitje’. Zapovjednikom je imenovan general Darko Rukavina, njegovim zamjenikom Josip Lucić te, kako je postrojba brojčano rasla, zapovjednici satnija su bili: prve moja malenkost, druge Jozo Miličević, treće Damir Šimunić i četvrte Marijan Mareković. Osobno sam smatrao kako mi je pripala čast da mogu raditi s tim mladim ljudima jer, moram to posebno istaknuti, njih je resilo nevjerojatno zajedništvo i spremnost na odricanje i žrtvu, međusobno povjerenje, beskrajno rodoljublje i domoljublje, te kada se toga sjetim još i danas me prolaze ‘trnci’. Kasnije je ustrojena i 5. satnija, tako da je ta jedinica mogla obavljati brojne zadaće od popunjavanja pojedinih policijskih postaja zbog napuštanja određenoga broja dotadašnjih djelatnika, čuvanja važnijih državnih ustanova i osiguranja najviših dužnosnika novoizabrane hrvatske vlasti do konkretnih oružanih akcija kao npr. već krajem studenoga 1990. u Pakracu protiv pobunjenih Srba skupa s Antiterorističkom jedinicom (ATJ) ‘Lučko’ i postrojbom iz Kumrovca. Stalnom popunom jedinice, obučavanjem njezinih pripadnika i postupnom reorganizacijom postrojbe prema načelima vojne organizacije, ona je postala jezgra za stvaranje 1. gardijske brigade, legendarnih ‘Tigrova’, a samim time preko Zbora narodne garde zaslužna je i za stvaranja Hrvatske vojske. Osim toga, njezin je nemali doprinos, posebice kadrovski, u stvaranju drugih gardijskih brigada HV-a.«

Cilj – Plitvice: Bit će žestoko!

O plitvičkoj akciji i pogibiji redarstvenika Jovića govori smireno i analitički, onako vojnički, ali i emotivno: »U to vrijeme događaji su se nizali vrtoglavom brzinom pa se više nije moglo govoriti o nekakvu narušavanju javnoga reda i mira, nego o agresiji na Hrvatsku. Tadašnji zapovjednik general Lucić koji je naslijedio generala Rukavinu, 30. ožujka 1991., nakon sastanka na kojem je bio i predsjednik Tuđman, kao pomoćniku mi je kratko telefonski priopćio navečer oko 20 sati da pripremim postrojbu jer se ide u akciju. Tada sam na raspolaganju imao samo dio prve i dio treće satnije, od kojih smo složili ‘momčad’ jer su ostali bili raspoređeni na drugim zadaćama. Oko 23 sata general Lucić mi je otkrio cilj – Plitvice, kratko ga komentirajući: ‘Bit će žestoko!’ S osobnim naoružanjem i nešto protuoklopnih sredstava krenuli smo u tri autobusa i nekoliko kombija. Budući da je Antiteroristička jedinica ‘Lučko’ prije toga osigurala most na rijeci Korani nismo imali velikih problema, jedino smo zbog kvara jednoga autobusa ljudstvo prebacili u preostala dva i ostala vozila. Nakon Grabovca magla je bila sve gušća pa je rastojanje između autobusa bilo sve kraće, što zbog sigurnosnih razloga i nije dobro. Oklopna policijska vozila ispred nas u jednom su trenutku stala uz povik: ‘Barikade!’ i tada je nastao pravi pakao jer je iznenada započela žestoka pucnjava po nama, što je bio razumljiv šok. Vozač autobusa u kojem sam bio, sadašnji general Ljubo Ćesić Rojs, moram reći da je tada bio pravi ‘fajter’, otvorio je vrata i mi smo istrčavali tražeći zaklon pod kišom metaka. Čuo se u jednom trenutku jak prasak, okrenuo sam glavu i vidio veliku rupu u autobusu, koju je prouzrokovao tromblon, na svu sreću bez skinutoga osigurača pa nije eksplodirao. Da je eksplodirao, svi oni koji su još bili u autobusu sigurno ne bi ostali živi. Nažalost, sedam, odnosno osam naših pripadnika u njemu je ranjeno, ali ih je zbrinuo dr. Josip Husar. Unatoč gustoj magli mi smo polako ali sigurno preuzimali inicijativu i kontrolu nad situacijom, odbacivši pobunjenike. Nekoliko njih smo uhitili, među kojima i ‘glasovitoga’ Gorana Hadžića. Zora je stidljivo i polako dolazila, a s njom i Uskrs! Posebni me osjećaji obuzimaju prisjećajući se tih trenutaka jer usprkos tomu što sam bio mokar i blatnjav, misli su mi, očekivano, poletjele mojoj obitelji, blagdanskomu stolu, našoj crkvi… a imao sam osjećaj da su se svi ti momci oko mene ponovno rodili, što je i temeljna poruka našega najvećega blagdana.«

Josip Jović – junak Domovinskoga rata

Josip Jović bio je pripadnik prvoga voda prve satnije i mogu bez pretjerivanja reći da je bio hrabar momak, ali budući da smo morali osigurati cijeli pojas oko Plitvičkih jezera, nisam vidio trenutak kada je ranjen. Već pred kraj akcije trebali smo ‘počistiti’ zgradu pošte i kućice kod parkirališta za autobuse, gdje su se četnici u povlačenju utvrdili dajući žestok otpor. Jović je ranjen ispod pazuha, dakle, na dijelu tijela nezaštićenu pancirkom, što znači da je ubojica bio najvjerojatnije dobro uvježban snajperist. Dr. Husar dao je sve od sebe da zaustavi krvarenje, angažirali smo i helikopter, ali naš je heroj, danas legenda, nažalost, preminuo. Kao zapovjednik nisam mogao ni smio pokazati kako me je ta vijest potresla. Zato svake godine odlazim na Plitvice znajući da je na Uskrs 31. ožujka 1991. i on uskrsnuo, i to ću činiti dokle god budem mogao.«

Josip Jović rođen je u Aržanu, u općini Cista Provo, nedaleko od Imotskoga u Splitsko-dalmatinskoj županiji, u čestitoj i vjerničkoj obitelji Marije i Filipa. Prijatelji i znanci govore da je bio odvažan, da je čvrsto vjerovao u pravednost i slobodu hrvatskoga naroda i Hrvatske, što je i posvjedočio darujući vlastiti život za njihovo ostvarenje. Pokopan je na svojem seoskom groblju s jednostavnim natpisom: »Plitvice, Uskrs 1991. Prvi branitelj pao za slobodu Hrvatske«, na obiteljskoj kući podignuta je spomenploča, a o njegovu životu novinar i publicist Mladen Pavković objavio je knjigu »Josip Jović – Junak hrvatskoga Domovinskoga rata«.

IZVORGlas Koncila br. 16/2019.
Prethodni članakU ŽUPNIKOVOJ SU ZBIRCI NARODNOGA BLAGA I USKRSNI MOTIVI Bogatstvo pokrova za uskrsne košarice
Sljedeći članakUSKRSNI POBJEDNICI – SVJEDOCI VJERE U NAŠE DOBA (I) Gotovo dvostruko više ubijenih misionara u 2018.