Litij je najlakši metal na svijetu. No u prirodi ne postoji litij kao metal, nego se uvijek pojavljuje u obliku kemijskih spojeva i minerala. Glavni minerali u kojima se nalazi litij su spodumen, lepidolit i petalit. U njima se litij skriva u obliku alumosilikata ili fosfata. Najveća nalazišta i rudnici litija nalaze se u Australiji. Osim u mineralima litijeve se soli nalaze otopljene u podzemnim slanima jezerima kojima obiluju Čile, Argentina i Bolivija. To je takozvani litijski trokut.
Litij je važan za proizvodnju baterija. Ispred svakoga rudnika litija dugačka je lista čekanja: električni automobili, bicikli, solarne elektrane i vjetroparkovi, mobiteli, računala, medicinski uređaji… Svi oni trebaju elementarni litij koji je vezan u stijenama. No postupak izvlačenja litija skup je i prljav posao. Stijene bogate litijem prže se na tisuću Celzijevih stupnjeva, zatim se smrvljena ruda zalijeva sumpornom kiselinom pa se ispire hektolitrima vode te sve završava taloženjem konačnoga komercijalnoga oblika – litijeva karbonata.
Nitko u svojem susjedstvu ne želi imati rudnik ili rafineriju litija. Prilikom ekstrakcije litija nastaju goleme količine rudarskoga otpada, jalovine, prilikom prerade u okoliš se ispuštaju velike količine kiselina i lužina koje prodiru do podzemnih voda; to je rudarenje koje stvara ugljični dioksid, prašinu i stalnu buku.
I nešto litija. Iz jedne tone spodumena može se dobiti oko dvadeset kilograma litijeva karbonata, što je dovoljno za tek pola baterije u nekom električnom automobilu (npr. »Tesla«).
Taj prljavi dio posla preuzela je Kina i tako postala globalni vlasnik litija. Australci ga kopaju, Kinezi ga čiste. Više od 90 posto litijevih ruda iz Australije završi u prerađivačkim pogonima u Kini (Yichun). Zbog dugoročnih ugovora, vlasničkih udjela u rudnicima i državnih subvencija Kina je stekla monopol nad litijem te ima mogućnost globalne kontrole i političkih ucjena. Kako bi smanjile ovisnost o Kini, Sjedinjene Američke Države i Europska unija sklapaju saveze s Australijom, potpisuju sporazume o slobodnoj trgovini i akcijske planove za otpornost kritičnim mineralima te pokreću gradnju novih rafinerija litija.
Jedna takva rafinerija nalazi se u finskom gradu Kokkoli. Za razliku od kineskih pogona, u finskoj se rafineriji proizvodi »zeleni« litij. Domišljatom se tehnologijom izbjegava uporaba agresivnih kemikalija, otpadna se voda filtrira i reciklira, emisije su plinova i prašine znatno smanjene… Jedini je nedostatak finskoga litija što je njegova (proizvodna) cijena i do 50 posto veća od kineske verzije. Stoga je potraga za ekološki prihvatljivom, a ekonomski isplativijom preradom litija – rudarski gral.
Potraga ili lov na čistu tehnologiju proizvodnje litija postala je znanstvena avantura. Nedavno su znanstvenici s američkoga sveučilišta u Cambridgeu (MIT) objavili vrlo efikasnu, kemijski nježnu i prilično čistu proceduru izvlačenja litija iz tvrdih stijena (Science 2026, 392, 980). Dok se u kineskoj proceduri stijene lome, prže i zakiseljavaju, u novoj se metodi kamen kuha u vodenoj otopini amonijeva fluorida (dostupan je u običnim trgovinama s građevinskim materijalom). Dok u kineskoj proceduri sav otpad završava u okolišu, nova je metoda zatvoren sustav, nusprodukti se recikliraju ili pretvaraju u korisnu robu: aluminij u materijal za taljenje, a silicij u cement. Iskorištenje procesa je visoko, a cijena niža i do 40 posto.
Pod pritiskom kineske dominacije zapadna je znanost, eto, prisiljena otkrivati bolju kemiju i bolja rješenja. Takva otkrića omogućuju zdraviju geopolitiku litija jer ni za koga na svijetu nije dobro da jedna država vlada strateškom industrijom. Posebno država u kojoj je sklonost centralizaciji i jednopartijskomu sustavu – konstanta.
