Semir Osmanagić doktorirao je 2009. godine na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Sarajevu. Četiri je godine ranije brda iznad bosanskohercegovačkoga grada Visokoga proglasio kompleksom piramida, tvrdeći da su to najstarije i najviše piramide na svijetu, bogate tajnama, tunelima, elektromagnetskim zračenjima i ljekovitom vodom.
Već dvadeset godina Osmanagić putuje po zemljama bivše države Jugoslavije (nedavno je prošetao Hrvatskom), privlači pozornost publike pričama o alternativnoj povijesti, o kozmičkoj energiji iz središta galaksije, o kabinetskim antipiramidašima… Svojim kaubojskim nastupom, fantastičnim temama i pseudoznanstvenim otkrićima postao je postjugoslavenska reinkarnacija Ericha von Dänikena. Dok je von Däniken gledao u zvijezde tražeći drevne astronaute, Osmanagić provodi iskopavanja prema središtu Zemlje u potrazi za idejama drevnih civilizacija.
Nije sasvim jasno je li riječ o turističkom projektu, o promidžbi Zeničko-dobojskoga kantona ili o neslanoj šali, ali Osmanagićeva predavanja, nastupi i »samizdat« knjige postali su atrakcija, medijska vijest, kulturni događaj… Sve samo ne – znanstveni događaj. Teorija o bosanskoj dolini piramida vrsta je kvaziznanstvenoga kompota sastavljenoga od ezoterije, new agea, humanizma, jeftine ekologije i plitkoga kopa. Jasno, nije zabranjeno pripremiti bosanski lonac, izazivati maštu, stvarati legende ili zabavljati publiku.
Ali znanstvena je prijevara kada se neprovjerena priča prodaje kao znanstvena studija i kada se njezin autor predstavlja onime što nije – znanstvenikom.
Kada je deklaracija na ambalaži proizvoda lažna, i sadržaj je upitan. Kada se netko kiti tuđim perjem, uvijek ostaje pitanje čemu to služi i zašto to radi. Kozmetičkom se korekcijom životopisa ne mogu pojačati argumenti; posebno ne za tvrdnje kojima nisu potrebni dokazi. Iako se predstavlja kao znanstvenik, znanstveni opus Osmanagića ne postoji. Suprotno prikazanomu, privatnomu popisu od četrdesetak znanstvenih radova, ni jedan nije objavljen u »normalnoj« biblioteci. Ni jedna njegova studija nije zabilježena u svjetskim (ni lokalnim) bazama podataka, poput WoS-a ili Scopusa. To upućuje na veliku vjerojatnost da nitko ozbiljan u znanstvenoj zajednici njegove radove ne čita.
Većina njegovih radova, kojima traži ulaznicu u svijet znanosti, objavljena je u nepoznatim, nepriznatim ili predatorskim časopisima. Čini se da, s obzirom na njegovu popularnost, njemu zapravo nisu potrebne znanstvene kvalifikacije poput citiranosti i drugih scientometrijskih parametara. Ali, ipak, uvjerljivost se njegovih nastupa uvijek može osigurati osvojenim medaljama, dodatnim priznanjima ili članstvima u (sumnjivim) društvima. Ruho kojim se oblači pred izlazak u javnost obične su zakrpe poput titule profesora na propalom bosanskom sveučilištu (»Američki univerzitet u Bosni i Hercegovini« u Tuzli), počasnoga naslova »Ličnost 2007. godine« dodijeljenoga od, također propaloga, dnevnoga lista »San« iz Sarajeva…
To možda nije lažno predstavljanje, ali jest dimna zavjesa za publiku i prerušavanje za struku; jer u znanstvenom smislu Osmanagićev je životopis Potemkinovo selo. Vrlo je vjerojatno i njegov neizostavni šešir »Stetson« dio znanstvenoga maskenbala, kojim se stvara imidž pustolova i neumornoga istraživača, prepoznatljivi brend i domišljati marketing koji mu je osigurao status bosanskoga Indiana Jonesa. Ukratko, Semir Osmanagić ne pripada znanstvenoj zajednici (niti je to važno za uspjeh u životu), ali on se trudi ostaviti takav varljiv dojam, kako bi lakše prodao svoju priču o imaginarnim piramidama.
Obranu njegova doktorata također prate kontroverze, a neki sarajevski profesori smatraju da je dodjela znanstvene titule Osmanagiću bila »pokazatelj stupnja propasti i dekadencije koja je zahvatila bosanskohercegovački obrazovni sustav«. S obzirom na to da Sveučilište u Sarajevu tolerira emisiju pseudoznanstvenih profila, ne čudi što se u istim akademskih hodnicima pojavio, na primjer, Jahja Muhasilović, danas docent na »Međunarodnom sveučilištu« u Sarajevu, koji Hrvatsku naziva propalom državom: »Hrvatska je povijesni incident… geografska anomalija… Potemkinovo selo Europske unije…« Eto, još jedan bosanski lonac kojim se hrani identitet mlade nacije ili pak samo vlastiti ego.
