Bog je želio čovjekovu sreću ne samo u vremenu, nego u dioništvu Božjega blaženstva u vječnosti. Najteže pitanje na koje ljudi traže odgovor ali ga ne nalaze jest, zašto ima toliko zla u svijetu, moralnoga i fizičkoga? Zašto toliko nesreće u svijetu, zašto je toliko suza i krvi u povijesti? Na ta pitanja dobivamo odgovor samo u Božjoj Objavi.
Prema izvještaju Svetoga pisma, Sotona je svojom mržnjom na Boga, zaveo i ljude, naše praroditelje, lažući im da će biti sretni bez Boga. »Bit ćete kao Bog.« (Post 3,5) Prvi su ljudi povjerovali toj laži i odbacili Boga. To je bio njihov osobni grijeh kojim je ranjena njihova narav i tu ranjenu narav oni prenose kao žalosnu baštinu na sve svoje potomstvo.
Tako njihov osobni grijeh postaje rana ljudske naravi – istočni grijeh. Katekizam Katoličke Crkve o toj baštini grijeha kaže: »Ipak je prenošenje istočnoga grijeha tajna koju ne možemo potpuno shvatiti. Po Objavi znamo da je Adam primio izvornu svetost i pravednost ne samo za sebe, nego i za svu ljudsku narav: popuštajući zavodniku Adam i Eva čine osobni grijeh, ali taj grijeh zarazuje svu ljudsku narav koju će oni prenijeti u palom stanju … Zato se istočni grijeh naziva ‘grijehom’ na analogan način, to je grijeh ‘naslijeđen’ a ne ‘počinjen’, to je stanje, a ne čin.«
To znači da se čovjek ne rađa u izvornoj svetosti i pravednosti, nego je toga stanja lišen kao baštinik pale naravi. Ta se rana u čovjeku očituje kao nagnuće ka zlu, ka zabludi, ka preziru Božjih zapovijedi.
Ali, nakon toga mračnoga događaja Božja je ljubav upalila svjetlo nade da će čovjek biti spašen, da će mu biti omogućeno oproštenje grijeha i opet darovana svetost za nebesko kraljevstvo. Ta nada je obećanje Spasitelja. On će nam dati ključ spasenja. Taj ključ je Križ – oltar Božje ljubavi prema čovjeku grješniku. Apostol Pavao pisao je Rimljanima: »Dakle, grijeh jednoga svim ljudima na osudu, tako i pravednost jednoga (Krista), svim ljudima na opravdanje, na život.« (Rim 5, 18) Amen!
Iz knjige »S Bogom licem u lice«, Glas Koncila, 2005., str. 13.-16.
