Ispravna je savjest uvjet čovječne politike, pravednog gospodarstva, istinske kulture, ispravne primjene znanosti za dobro čovjeka. Odsutnost ispravne savjesti, a to znači odbacivanje objektivnih moralnih načela istine i dobra, plodno je tlo za sve nepravde, nasilja, za nemoral i zločine.
U stanovitom smislu postoji i kolektivna savjest. To je mentalitet i javno mnijenje, stav neke civilizacije u izboru i odnosu prema vrijednostima života, osobe, općeg dobra. Ako u nekoj civilizaciji prevladava moralni nihilizam kao posljedica neodgovornog odnosa prema objektivnim moralnim načelima, onda se nalazimo pred slijepom kolektivnom savješću koja odbacuje objektivnu razliku između dobra i zla. Tada nastupa dramatična moralna kriza društva i svijeta.
Ali gdje se začinje društvo bez savjesti?
To je opet ljudsko srce! To je stanje osobne savjesti. Zato se društvo može liječiti i mentalitet mijenjati jedino odgojem osobne savjesti kojom čovjek ostaje uspravan i slobodan pred svim zavodničkim utjecajima.
Kakvu savjest ima čovjek u obavljanju svoga zvanja? Osobna se odgovornost ne može prebaciti na drugoga. Ispravna osobna savjest drži čovjeka ispravnim u djelovanju, pravednim u prosudbama, poštenim u međuljudskim odnosima. Najljepši uzori takve slobode i takve savjesti su kršćanski mučenici, svi pravednici i sveci koji nisu pokleknuli i mijenjali svoje stavove pod pritiskom mentaliteta, pred nasiljem zla.
U tome je njihova veličina i to je njihova pobjeda. Blaženi Alojzije Stepinac je suvremeni uzor za takvo svjedočenje.
Najbolji čuvar i zaštitnik prava i dostojanstva ljudske osobe i općeg dobra jest ispravna savjest. Čovjek takve savjesti ne ugrožava nikoga i ne treba nad njim bdjeti policija da bi bio pravedan!
Isus je proglasio jednostavno pravilo kao mjerilo savjesti: »Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima!« (Mt 7, 12)
Iz knjige »Vjeruješ li ovo?«, Glas Koncila, 2005., str. 110.-113.
