I DANAS JE MOGUĆE »ČUDO UMNAŽANJA« Gladni su zato što ljudi ne znaju dijeliti

Osamnaesta nedjelja kroz godinu

Iz 55, 1-3; Rim 8, 35. 37-39; Mt 14, 13-21

Kruh je osnovna hrana za održanje života. Bio je poštovan u svim religijama i civilizacijama. Kao žrtva se prinosio bogovima. Židovi su imali blagdan beskvasnih kruhova (hebr. maccah). Prinosili su Bogu kruh od prvina žetvenih plodova, a propis je bio po Levitskomu zakonu: »Na Pedesetnicu prinesite Gospodinu novu žrtvu. Donesite iz svojih stanova po dva kruha za žrtvu prikaznicu.« Gospodin im pomaže i u pustinji, kako piše knjiga Izlaska: »Tada reče Gospodin Mojsiju: ‘Učinit ću da vam daždi kruh s neba.’« Skupljali su manu po zemlji. Bit će to pralik euharistije ili istinskoga kruha s neba u Novom zavjetu. Krist daje kruhu novo značenje. Želio je nasititi glad čovjekova trbuha i glad njegova srca. Donosi hranu ne samo za tijelo, nego donosi hranu i za život vječni. Otvoreno će reći Židovima da je on onaj koga šalje Otac nebeski: »Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba«, piše sv. Ivan. A taj kruh s neba je on koji je sišao s neba: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, ne će ogladnjeti.«

Kruh s neba tijelo je Sina Božjega. Na posljednjoj večeri kruh je bio znak Isusove žrtve na križu, kako piše sv. Luka: »I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: ‘Ovo je tijelo moje, koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen!’« U misi kruh je uz vino žrtveni prinos koji nakon pretvorbe postaje vidljivim znakom Kristove prisutnosti. Sve se to događa Božjom riječju. Kršćanska euharistija sastavljena je od Božje riječi te kruha i vina. To su božanska Pisma i Gospodinovo Tijelo. Zato kršćanska zajednica časti oboje skupa. Drugi vatikanski koncil u dokumentu »Riječ Božja« piše: »Crkva je uvijek častila božanska Pisma kao i samo Gospodinovo Tijelo budući da – osobito u svetoj liturgiji – ne prestaje uzimati i pružati vjernicima kruh života kako sa stola riječi Božje tako sa stola Tijela Kristova.« Isusu je stalo do potpunoga čovjeka. Večer je došla, a svijet je još slušao Isusa. Bili su gladni, ali im je duša bila gladnija Isusove riječi o kraljevstvu nebeskom. S njim su cijeli dan gladni i žedni. Isus ih nije ostavio gladne u pustom kraju. Pokazat će božansku moć i nahraniti ih, piše sv. Matej: »A jelo je oko pet tisuća ljudi, osim žena i djece.« Pet kruhova i dvije ribe sve je što su apostoli imali. Oni rekoše Isusu: »Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane«, piše sv. Matej. A Isus im odgovara: »Dajte im vi jesti!« I tek kad su apostoli stavili svoje jelo, tih pet kruhova i dvije ribe na raspolaganje, Isus čini čudo: »On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se«, piše sv. Matej. Bog je učinio svoje. Kad čovjek stavi ono svoje malo u Božje ruke, Bog čini čudesno i veliko. To čudo slika je i priprema euharistije. Zajednica vjernika slavi u misi svemogućega Boga. Navješćuje Božje spasenje i dijeli sakramente za ljudsko spasenje. Euharistija je sastanak Božjega naroda s Kristom uskrsnulim u evanđelju, u znakovima, u pričesti i u susretu jednih s drugima: »Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima«, reče Isus, a zapisa sv. Matej. Ali taj euharistijski kruh traži od kršćana da imaju i kruha za gladne.

Kruh gladnih je pravo siromašnih. Euharistija i Caritas zadaća su Kristove Crkve u svijetu u kojem trećina ljudi nema dovoljno za svakodnevni normalan život. Nisu gladni zato što im Bog nije dao. Gladni su zato što ljudi ne znaju dijeliti. Pohlepni su i gramzljivi za gomilanjem dobara, a drugi nemaju ni najosnovnije za život. Kako često mole »kruh naš svagdašnji«, a ne čine ništa da »moj kruh« postane »naš kruh«. Često se ponavlja povijest škrtoga bogataša i siromašnoga Lazara, kako zapisa sv. Luka. Oko milijardu ljudi preko dana nema što pojesti. Godišnje od gladi umire više od 20 milijuna osoba po Africi, Aziji i Južnoj Americi. A Isus poručuje: »Dajte im vi jesti!« Misli li čovjek na siromašnije od sebe i na gladne, koji nemaju ništa? Mnogi imaju dovoljno, ako ne i previše za tjelesni život. I u Europi se pojavila golema glad duše. Glad duše zahvatila je suvremeni svijet. Duhovno je siromaštvo na svakom koraku. Ljudsku dušu treba nahraniti. Ljudi su često u mnoštvu na ulici, športskim terenima, trgovačkim centrima, kolodvorima, uzletištima, ali čovjek je sam. Čovjek se otuđio čovjeku. To su današnje pustinje. Velike gužve i mnoštvo ljudi, ali nigdje čovjeka. Nitko se ne osvrće na to kako je čovjeku pri srcu i u duši. Nikoga nije briga za tebe. A čovjek sve više zaboravlja onoga komu je stalo do čovjeka, zaboravlja Stvoritelja, zaboravlja Isusa Krista spasitelja. A Isus Krist: »Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike«, piše sv. Matej. Valja moliti: »Ozdravi, Gospodine, naše gladne i žedne duše. Čudesnim kruhom s neba zasiti našu glad, a Svetim Duhom okrijepi malaksale snage.«

IZVORGlas Koncila br. 31/2020.
Prethodni članakVIJEĆE HBK-A ZA NAUK VJERE O KARIZMATSKOM POKRETU I OBNOVI U DUHU (2) Autentično obraćenje – najsigurniji znak Duha
Sljedeći članakISKUSTVA HRVATSKOGA ARHITEKTA BOŽE BENIĆA S VOLONTIRANJA U AFRICI Sreća ipak ne znači život bez briga