POUKA SVETE OBITELJI Bog koji odgaja

Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa (Lk 2, 22-40)

Snimio: Z. Atletić
Marija i Josip Isusa su ponijeli u Jeruzalem, prešli su određeni put da bi ga prikazali Bogu u njegovu prebivalištu u hramu. Što ta roditeljska gesta govori čovjeku koji je i sam roditelj?

Evanđelist Luka prepričava događaj Isusova prikazanja u hramu. Roditelji žele izvršiti židovski Zakon koji nalaže da se svako muško prvorođenče posveti Gospodinu. Uvodeći u taj događaj, Luka piše: »Poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu.« Božić je prošao, ali božićno vrijeme još liturgijski traje kao što nakon rođenja Isusa njegovi roditelji osjećaju da se događaji koji su uslijedili brzo zbivaju. Posvjedočit će to i sve žene koje su postale majke, svi muškarci koji su postali otčevi jer dolazak prinove u obitelj uzrokuje temeljite promjene koje se brzo događaju. Tako i cijelo božićno vrijeme odzvanja događajem rođenja. Bog koji je ušao u svetu Obitelj uzrokuje nove taktove kojim će poći životi toga mladoga para, Marije i Josipa. I što će sveta Obitelj učiniti? Zaustavit će vrijeme. Različiti planovi će pričekati jer svako je dijete, a osobito njihovo Dijete, maleni Isus, dar samoga Boga. Dolikuje zato da Isusa prikažu Bogu, odnosno onomu koji daruje život. Zbunjeni ulaze u hram. Žele ispuniti Zakon. U hramu im se obraćaju sveti ljudi, oni koji su život posvetili Bogu. Marija i Josip razborito su postupili kada su Isusa donijeli u hram. Na jedan način zaustavili su užurbano vrijeme, svoje planove s djetetom stavili sa strane, svoja očekivanja predali Bogu i tako posvećenoga Isusa primaju natrag u svoje ruke. Zajedno su ga Bogu predali, zajedno ga spremno prihvaćaju s njegovim osobnim putom.

Na prvi pogled svaki kršćanski roditelj mislit će da može učiniti isto. Svoje novorođenče, svoje najmilije prikazat će Bogu, za njega moliti i u trudnoći zazvati Božju pomoć, donijeti na krštenje i na iskren način postupiti poput Josipa i Marije. Ipak su sveti roditelji učinili i nešto što roditelju može rasparati srce. Predali su jedinoga Sina samomu Bogu prepuštajući ga vlastitim planovima. Koliki se roditelji od rođenja djeteta petljaju ne samo u njegov odgoj, nego u planove, u odluke malenih dječaka i djevojčica? Koliki već pri rođenju zazivaju da im djeca budu produžene ruke? Koliki smatraju da će djecu oblikovati tako da ispunjavaju prohtjeve roditelja? Marija i Josip vlastitoga su Sina, ono jedino što su imali, predali Bogu. Prepustili su da njihov Sin kroz dobar roditeljski odgoj, učeći podjednako od tesara Josipa i domaćice Marije, odraste u osobu koja će izvršiti svoj plan, a tako i plan nebeskoga Otca.

Budući da su Josip i Marija svoje jedino Dijete prije svega prikazali u hramu, pokazali su kamo njihov odgoj vodi. Ivan Zlatousti u svojem djelu o odgoju istaknut će važnost predanja vlastite djece u Božje ruke: »Dopustimo svojoj djeci da služe Bogu vodeći ih ne samo do hrama, kao što su Samuela, nego do samog neba da služe s anđelima i arhanđelima. Svatko može vidjeti da će onaj koji se posvećuje ljubavi prema mudrosti zaista služiti s anđelima. Nadalje, takva će djeca s velikom hrabrošću predstavljati ne samo sebe, nego i sve ljude. Ako su neka djeca primila pomoć od Boga zbog svojih otčeva, toliko više otčevi mogu dobiti pomoć zbog svoje djece. U prvom slučaju pravo na pomoć dolazi iz same naravi, ali u drugom dolazi iz odgoja koji je puno važniji od naravi.«

Kršćanski roditelj svoju djecu predaje Bogu. Po sakramentima započinje poseban suživot odgoja djece u koji je uključen i Bog. Kršćanin svoju djecu dovodi Bogu kad god s malenima moli, dok ih uči sklapati ruke, dok ih opominje na božanske svete stvari, dok znakom križa zauzdava zube prije jela, u trenutcima prvih koraka kojima ih dovodi do crkve kao mjesta kršćanskoga okupljanja, u poštovanju svetih znakova i liturgijskih simbola kada ih utišava da budu pozorna kao što su mirna kod obiteljske molitve. Kada djeca znaju da se prema Bogu svi jednako ponašaju, da su u trenutcima molitve sabrani i otac i majka, onda polagano razumije – čitava je obitelj predala u Božje ruke najveće dragocjenosti.

Gospodine Isuse, tebe su ljudske ruke odgojile. Daruj nama, zemaljskim roditeljima, dovoljno hrabrosti da se ne bojimo u život svoje dragocjene djece uključiti tebe i tvojega nebeskoga Otca koji u zajedništvu s Duhom Svetim odgajaš sve nas u vijeke vjekova. Amen.

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2020.
Prethodni članakPROSLAVE ISUSOVA ROĐENJA U IZVANREDNIM OKOLNOSTIMA Potrošački mentalitet nije im uspio »oteti« Božić
Sljedeći članakRASTE POTRAŽNJA ZA HRVATSKIM POLJOPRIVREDNIM PROIZVODIMA »Božićni zaokret« za spas hrvatskoga sela