Uskrs je navještaj svakomu da je Isus Krist živ. To je bilo potrebno istaknuti posebno onima koji su ga razapeli. Apostoli su spremno svjedočili i nerijetko zbog toga bili osuđeni. Piše u Djelima apostolskim: »Apostoli pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime.« Ni fizičke prijetnje nisu bile zaprjeka za naviještanje.
U uskrsnom vremenu treba se zaustaviti na važnom pitanju koje i danas izjeda kršćane: »Kako su apostoli uspjeli očuvati vjeru u trenutcima prijetnja?« Prijetnje su stvarnost koja uzrokuje golem stres. Apostole su izvlačili iz njihovih kuća, zaustavljali na trgovima, blokirali na cestama, sve kako bi im zaprijetili neka šute o Isusu. Oni su govorili, nisu se bojali. Kada su ih izveli pred Vijeće, zapovjedili su im neka ne govore u ime Isusovo, neka istina o njemu bude zakopana dovijeka. Nisu ih uspjeli ušutkati. Iako su apostoli imali izbor hoće li javno zašutjeti ili pak biti kažnjeni, nisu se podvrgnuli odlukama Vijeća.
Snažna je ta apostolska dosljednost Imenu! Njima je pred očima samo jedno: Isus je živ, uskrsnuo je. I kako bi taj isti apostol koji bi zašutio zbog uskrsnuća jednom mogao stati pred živoga Isusa? Nikako, sve bi izdao da se podvrgnuo odluci Vijeća. Danas bi ga možda ljudi (a zasigurno i mlaki vjernici) proglasili nekakvim fundamentalistom, odnosno čovjekom tvrdoglava uma, otjerali na dno ljestvice društva, a njegovu istinu proglasili ludorijom. Ali Isus je živ, to je ono što ga vodi, apostoli su upravo tu istinu sve do današnjih dana marljivo očuvali. Nisu se bojali nikakvih političkih sudova koji bi im stali na put. Jedno maleno mišljenje, svjedočanstvo nekolicine, postalo je utjeha za mnoge. Isus je živ, to je ono što svakoga kršćanina danas može utješiti.
Ne samo da su apostoli pokazali dosljednost u poruci, oni su bili radosni što su mogli podnijeti pogrde. Kakvo je samo to snažno ohrabrenje svakomu kršćaninu! Apostoli se nisu opravdavali, nisu tražili nikakve izgovore ni od društva ni od zdravstva ni od politike. Oni su samo glasno izjavljivali: »Isus je uskrsnuo! Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!« U te dvije rečenice prepune osjećaja sve su izrekli. Pokoravanje Bogu jer je Isus živ, nema drugoga odgovora, nema potrebe za pravdanjem. E, kada bi se ta apostolska dosljednost cijenila kao što je nekada ostala zapamćena u Djelima apostolskim, da bude na cijeni u svako vrijeme, pa i današnje. Kada bi pokoravanje Bogu bilo jedini žar svakoga kršćanina, kada se ime Isusovo ne bi miješalo sa sebičnim željama osobnih prava, pakosnim odlukama, tolerancijom bez poštovanja, novcem umjesto dragovoljnim služenjem. Možda bi onda ponovno bila radost podnijeti pogrde zbog stvarnoga kršćanskoga života.
Ni Ivanu Zlatoustomu nije bilo jednostavno dočarati radost koju su imali apostoli jer su u radosti trpjeli zbog Isusa. Kaže: »Upravo one stvari za koje se smatra da izazivaju nelagodu, postale su stvar radosti i veselja. Recite mi, što ih je tu imalo živcirati? Postavimo Petra u okovima ako hoćete protiv nekoga tko bi imao veliko bogatstvo, živio u carskom gradu, sjedio na samom vrhu bogatstva i časti i moći! Otkrit ćemo da je Petar čovjek koji najljepše živi! Kada postoji toliki višak radosti dok ste okovani, razmislite koja mora biti veličina te radosti.«
Apostolske riječi o radosti uskrsnuća mogu biti nadahnuće kršćanima. Činjenica da su uspjeli zadržati radost dok su bili pod prijetnjama traži veliko poštovanje. Oni se nisu bojali osude mnoštva, nisu bili zabrinuti zbog tuđih razmišljanja jer sve su podložili živomu Bogu. Više Boga u kršćanskom životu i manje uštogljenosti – to je ono što bi današnji kršćanin mogao pokazati. Kako će jednoga dana pogledati živoga Boga u lice? Hoće li i tada moći preuzeti odgovornost za vlastita stajališta ako ih sada ne želi izraziti?
Gdje su odlučnosti jakih vjernika da se usprotive onima koji sve obavljaju reda radi? Gdje su snažne zauzetosti pastira da stanu iza hrabrih vjernika koji svjedoče istinu o uskrsnulom Bogu? Navještaj uskrsnuća jest navještaj radosti koja ne prolazi. Nju ne može nadomjestiti sviđanje svijetu koje je poput podlaganja Vijeću. Apostoli su imali radost i nisu se podložili Vijeću, zato se njihova radost nije pokazivala zgrčenim osmijehom ni fotošopiranim fotografijama ni slatkim riječima, nego iskustvom sa živim uskrsnulim Bogom.
Gospodine, zapali u nama neprolaznu radost zbog svojega
uskrsnuloga Sina, koji živi u vijeke vjekova. Amen.
