IDEALNI REALIST 22. siječnja – godišnjica smrti književnika »jeronimovca« Ferde Rožića

Ferdo Rožić

Zanimljivu i važnu ulogu u katoličkom književnom i kulturno-prosvjetnom radu imao je zagrebački kanonik Ferdo Rožić. Rođen je u Jastrebarskom 22. kolovoza 1877. Nakon gimnazije i studija teologije u Zagrebu 1901. zaređen je za svećenika. Diplomirao je i poslije doktorirao studij klasične filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1907. do 1921. bio je urednik svetojeronimskih izdanja, a od 1932. do 1946. i predsjednik Književnoga društva sv. Jeronima. Godine 1913. bio je suutemeljitelj Kola hrvatskih književnika, od 1914. do 1919. bio je urednik književno-kulturnoga časopisa »Hrvatska prosvjeta«, a poslije i »Jeronimskoga svjetla« i pučkoprosvjetnoga lista »Zlatnoga klasja« te autor knjige »Na njivi pučke prosvjete«. Kao predstavnik Hrvatskoga katoličkoga seniorata bio je 1918. član Narodnoga vijeća SHS, zatim vojni vikar za katolike u Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji do 1932.

Godine 1939. imao je čast otvoriti Prvi kongres hrvatske katoličke štampe. Umro je u Zagrebu 22. siječnja 1949. Javivši se nakon prvih pjesama u »Nadi« 1895. i u »Katoličkom listu«, objavljivao je u više listova i časopisa. Uz književno-kazališne kritike i književnopovijesne članke, posebice o ulozi svećenika u ilirskom pokretu, napisao je drame »Gaj dolazi«, »Posljednji dani cara Dioklecijana« i »Sin«, ode i himne te poeme »San Inocenta III. ili himna uboštvu«, »Ave Victor«, »Ideji kršćanstva«, »Ljudevitu Gaju«, »Smrt Katarine Zrinske«, »Remetsko zvonce«. U cjelini to je čestito skladana klasična poezija, čvrste metričke arhitekture. Izrazom je modernija pripovjedna proza. Zbirka pripovijesti »Ratni drhtaji« (1915.), izišla dakle prije Krležina ciklusa »Hrvatskoga boga Marsa«, kršćanskim humanizmom izražava tragediju hrvatskoga čovjeka u Velikom ratu.

U svekolikom književnom radu Rožić je zastupao svojevrsni »idealizirani realizam«, koji gradi na postavkama: Bog je prvi umjetnik te, stvorivši čovjeka, želi da i on bude sposoban za umjetničko stvaranje u duhu jedinstva istine, ljepote i dobrote. Smatrao je da se katolički književnici moraju organizirati i jedinstveno djelovati. Vođen time, uspješno je povezao stariji i mlađi naraštaj katoličkih pisaca i stvorio pretpostavke za njihov visok uzlet u vremenu između dvaju svjetskih ratova. (L)