Postojani u molitvi bili su apostoli zajedno s Gospom nakon Isusova uzašašća. Nedjeljni izvještaj evanđelja naziva se Isusova velikosvećenička molitva. Isus najprije moli za proslavu Otca nebeskoga i Sina Božjega, kako zapisa sv. Ivan: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe.« Zatim moli duže i šire za svoje učenike: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu, njih koje si mi dao: da budu jedno kao i mi!« Jako mu je važno »da budu jedno«, kao što su jedno Otac nebeski i Sin Božji. Moli za apostole, a zatim će moliti i za one koji će na njihovu riječ povjerovati. To znači da Isus moli za cijelu Crkvu do kraja svijeta, u čijem središtu treba biti sam Isus Krist. Sv. Augustin je napisao, kako čitamo u Časoslovu: »Krist moli za nas, moli u nama i mi se molimo njemu. Moli za nas kao naš svećenik, moli u nama kao naša glava, a mi mu se molimo kao svomu Bogu.«
U Biskupiji kod Knina je lik žene koja moli: Marija u stojećem stavu, raširenih ruku i dlanova prema gore. S jedne je strane slavljenje Boga, a s druge je vapaj za pomoć. Onaj koji slavi svemogućega Boga pomaže i čovjeku. Zato je kod prvih kršćana bilo shvaćanje: sreo si brata – susreo si Gospodina. Tako su se dobro poštovali i vjerovali. Uvijek su gledali Krista u drugom čovjeku. A što je s ljudima danas? Opažaju li oni ono Božje jedni u drugima? Ili je po onoj Sartreovoj: »Drugi je pakao«? Svi su ljudi Božja djeca i čeznu za vječnim životom. A vječni život je, kako piše evanđelist Ivan: »Spoznati tebe, jedinoga pravoga Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.« Upoznavanje Isusa Krista donosi i poznavanje Boga. Tko poznaje Sina Božjega, poznaje i Otca nebeskoga. To je smisao i sadržaj života. Sve drugo je ništa. Jasno piše Alfred Ancel, pomoćni biskup Lyona: »Što moramo tražiti? – Isusa Krista. Što moramo propovijedati? – Isusa Krista. Što moramo biti? – Isus Krist.« Tada ćemo upoznati Gospodina i upoznat ćemo sami sebe. Iskustvo svetoga, iskustvo Boga u životu rađa i ljubavlju u čovjeku.
Iskustvo Boga znači doživjeti ono »sveto« uživo. Ne samo pročitati iz knjiga, nego susresti se sa Svevišnjim. Onoga tko se susreo s Bogom u životu ne treba nagovarati na molitvu i misu. Njemu je to svagdanja hrana bez koje ne može. Francuski kirurg, biolog i eugeničar dr. Alexis Carrel posjetio je Lurd 1903. godine i doživio Boga. Od tada počinje njegovo obraćenje od agnostika na katolištvo. Ali za njega kao znanstvenika više nije bilo mjesta u Lyonu. Nastavio je znanstveno raditi u New Yorku i dobio Nobelovu nagradu 1912. godine. Napisao je esej »Molitva« (La priere) i u tom eseju: »Smisao i osjećaj za ono što je sveto jest kao kisik, a molitva je poput disanja. Čovjeku je Bog potreban kao što su mu potrebni voda i kisik. (…) Istinska je molitva mistično stanje u kojem je svijest apsorbirana u Bogu. To stanje nije intelektualne naravi. Molitva ostaje nedostupna i nerazumljiva filozofu i znanstveniku. Baš kao što se za osjećaj ljepote i ljubavi ne traži knjiško znanje. (…) Molitva je normalna djelatnost našega tijela i duše. Po molitvi čovjek ide Bogu, a Bog ulazi u čovjeka. Zato nam je molitva nužna za naš najpotpuniji, optimalni razvitak.«
Ali kršćanina, koji je vjernik samo po običaju, treba cijeli život poučavati i poticati da je potrebno moliti. A on često kaže kao izgovor: »Kad vidim tko sve dolazi u crkvu, meni se ne ide!« To je izgovor, a istina je da takav nema žive vjere. Što vidimo u životu svetih ljudi poput sv. Franje Asiškoga ili Majke Terezije? Sultan je rekao Franji da dođe opet. Ne će ga ubiti, nego ga želi ponovno čuti. Hindusi su dali Majci Tereziji karte za sva prijevozna sredstva, i to besplatno. Ona čini dobro svima. U njoj je ono sveto, ono Božje. To nije tako lako u ovom društvu u kojem živimo. Ovo je potrošačko i uživalačko društvo. Vrijeme prodaje i žurbe, vrijeme galame. A Boga se ne može osjetiti u zbrci ulice, u »kriještećim« diskotekama ili trgovačkim namamljivanjima. Treba se sabrati u tišini svoje sobe i moliti, s Bogom razgovarati. Dva su uvjeta da bi se primio dar Duha Božjega: srcem vjerovati i ustima ispovijedati ili moliti.
Srcem vjerovati i ustima moliti – ta su dva uvjeta ispunili apostoli s Gospom između Uzašašća i Duhova. Tako su se pripremili u iščekivanju dolaska Duha Svetoga koji je donio snagu i svjetlo odozgor. A što je s čovjekom danas? Kako će primiti svjetlo, za prosvjetljenje razuma i srca, i snagu i hrabrost za življenje svoga kršćanstva? Svima je potrebno srcem vjerovati i ustima moliti. Stoji dakle poziv na molitvu ovih dana živom vjerom i svim srcem. Tako će vjernik otvoriti vrata Duhu Božjemu u svom životu. A Duh Sveti će preko vjernika činiti velika djela u ovom svijetu u kojem ima dovoljno kruha, ali premalo Božjega Duha.
