IŠČEKIVANJE DRUGOGA ISUSOVA DOLASKA Bdjenje za proslavu

Prva nedjelja došašća

Jr 33, 14-16; 1 Sol 3, 12 – 4, 2; Lk 21, 25-28. 34-36

Tekst kojim se otvara nova liturgijska godina i došašće podsjeća na iščekivanja izraelskoga naroda, osobito na očekivanje spasa po Davidovu potomstvu. Prorok prenosi Gospodinove riječi kojima se naviješta početak ispunjenja »dobroga obećanja« što ga je dao »domu Izraelovu i domu Judinu.« Izričaj »dobro obećanje« prevodi hebrejski hadavar hatov, »dobra riječ«. Isti se izraz više puta ponavlja u Knjizi o Jošui, gdje je svaki put naglašeno kako nijedno Božje obećanje ne ostaje neispunjeno: »Od svih obećanja što ih je Gospodin dao domu Izraelovu nijedno ne osta neispunjeno. Sve se ispunilo.«

Bog ispunjava svoja obećanja

U situaciji ponovnoga zauzimanja zemlje i njezine obnove jasno da je pozivanje na Jošuu koji je doveo narod u obećanu zemlju imalo osobito značenje. Ista je sintagma prisutna i u Prvoj knjizi o Kraljevima, u Salomonovoj molitvi prilikom posvete tek izgrađena jeruzalemskoga hrama: »Blagoslovljen Gospodin, koji je narodu svome Izraelu dao mir u svemu kako je obećao; nije propalo nijedno od njegovih lijepih obećanja koja je dao sluzi svome Mojsiju.« Kao što je Bog već u prošlosti doveo narod u tu zemlju i dao mu da izgradi hram, tako čini i sada. I sam prorok Jeremija preuzima isti izričaj, hadavar hatov, kad kaže: »Istom kad se Babilonu ispuni onih sedamdeset godina, ja ću vas pohoditi te vam ispuniti dobro obećanje da ću vas vratiti na ovo mjesto.« To je dakle obećanje koje se sada ispunjava. U danima koji dolaze Bog će Davidu podići »izdanak pravedni«. U doba kad kasniji prorok dopunjuje Jeremijinu knjigu, riječ »izdanak« već je bila vlastito ime Pomazanika – Mesije. Pravda i pravica označavaju osobitu narav vladavine toga Mesije, te će se narod moći osjećati sigurno, a ne prepušten hirovima raznih tuđih vladara. Dolazak Pomazanika stoga donosi spas Judeji i spokoj Jeruzalemu. Stoga Jeruzalem dobiva novo ime: »Gospodin, Pravda naša«. Mesijanski je Jeruzalem, tako, duboko utemeljen u Bogu.

Umjesto straha, ponos i slavlje

Evanđelje donosi dva odlomka iz Isusove »eshatološke besjede«, koja prethodi izvještaju o muci i smrti. U prvom odlomku predstavljene su kozmičke promjene kao najava dolaska Sina Čovječjega, a ljudi će biti u neizvjesnosti i strahu pred nepoznatim. No ti ljudi nisu kršćani. Doista, Sin Čovječji dolazi s velikom moći i slavom, pa su i oni koji se nazivaju njegovima pozvani da se usprave i podignu glave. Kristov drugi dolazak nije razlog za strah i tjeskobu onima koji vjeruju, nego za ponos i slavlje, jer se približuje njihovo otkupljenje. Bog je jednom već otkupio svoj izabrani narod iz egipatskoga ropstva, a potom i iz babilonskoga progonstva. U Isusu Kristu raspetom i uskrsnulom već je započelo otkupljenje od ropstva grijehu i smrti, a svoje konačno dovršenje imat će u njegovu drugom dolasku, oslobođenjem od smrti i uskrsnućem tijela. U drugom odlomku današnjega evanđelja kršćani su ipak upozoreni da taj svečani dan moraju dočekati budni. Njihova srca, to jest njihova volja i njihova nagnuća, ne smiju ići prema neumjerenosti ni biti opterećena zemaljskim brigama, nego spremna za »onaj Dan«, Dan Kristov, koji dolazi iznenada na sve. Stoga valja bdjeti molitvom te tako ponosno stati pred Sina Čovječjega.

Poziv na rast u ljubavi

Odlomak iz Prve poslanice Solunjanima izabran je za početak došašća jer govori o »dolasku Gospodina našega Isusa«. Riječ je o drugom Kristovu dolasku. Pavlu je osobito na srcu upozoriti kršćane kako im je živjeti dok iščekuju Gospodinov dolazak, te ih potiče na budnost i na ljubav, mir, velikodušnost i radost u zajednici. Apostolova molitva za Solunjane uvod je u tu tematiku. Stoga moli da »jedni prema drugima i prema svima« rastu i obiluju ljubavlju. Nije slučajan taj redoslijed. Ljubav kršćani najprije moraju živjeti međusobno, unutar zajednice. To će Pavao više puta naglasiti, a onda ona postaje svjedočanstvo svim ljudima, pa i neprijateljima. Time apostol preuzima Isusov evanđeoski nauk. Kršćanska ljubav očituje se u dobrim djelima, koja opet valja vršiti najprije u kršćanskoj zajednici, a onda i izvan nje: »Dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri.« Pavao to može reći jer i on sâm obiluje ljubavlju prema Solunjanima.

Drugi dio njegove molitve odnosi se na svetost srca. Apostol moli Gospodina da Solunjanima učvrsti srca da budu »besprijekorno sveta«. Riječ »besprijekoran« (grč. amemptos) podsjeća na starozavjetnu pravednost, to jest život po Zakonu, no u Pavlovoj je tradiciji taj izričaj upotrijebljen za one koji »drže riječ Života« te »svijetle kao svjetlila u svijetu«. Kao ključni trenutak naveden je »dolazak Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s njime«. To je »Dan Kristov« o kojem se valja pokazati svetim po ljubavi iskazanoj prema svojima i prema svima. Ta je ljubav počelo zajedništva među ljudima, a i dolazak se Gospodinov ostvaruje u zajedništvu sa »svima svetima«. Na kraju, od kršćana se traži da žive prema predaji koju su primili. Kršćansko ćudoređe u mnogočemu se podudara sa svjetovnim, no njegov je smisao sasvim drugačiji i utemeljen u Kristu. Stoga je Pavao i ranije Solunjane poučio »u Gospodinu Isusu«, to jest u njegovo ime, a i sada ih u njegovo ime zaklinje da tako i žive.

IZVORGlas Koncila br. 48/2018.
Prethodni članakUZ SPOMENDAN SV. CECILIJE, ZAŠTITNICE CRKVENE GLAZBE I GLAZBENIKA Uvijek u službi liturgije
Sljedeći članakČEMU TOLIKO STRANAKA I ČEMU TOLIKO SEKSIZMA? Politikastvo i seksizam – i jednima i drugima laž je sredstvo za preživljavanje