IZ POVIJESTI GRKOKATOLIKA U DALMACIJI Pismo pećkoga patrijarha Pajsija papi Inocentu X.

Pravoslavni episkop Epifanije Stefanović prihvatio je uniju ispovjedivši katoličku vjeru 1. studenoga 1648. u srednjovjekovnoj utvrdi kod Vira
Objavljujemo povijest Grkokatoličke Crkve u Dalmaciji od prve unije g. 1648. čiji je glavni nositelj bio pravoslavni episkop Epifanije Stefanović do nekadašnjega Dalmatinskoga vikarijata Križevačke biskupije i prvoga dalmatinskoga grkokatoličkoga vikara o. Vasilija Bubanovića, s posebnim osvrtom na župe u Kričkama, Baljcima i Vrlici u Dalmatinskoj zagori te na njihov nestanak u Drugom svjetskom ratu i sadašnja nastojanja da ponovno ožive.

Vijest o nedavnoj grkokatoličkoj liturgiji u splitskoj crkvi sv. Duha, koju je predvodio grkokatolički župnik u Jastrebarskom o. Milan Stipić, razumljivo, nije zavrijedila neku veliku pozornost javnosti jer je to redovito liturgijsko slavlje, kao i kod brojnih drugih katoličkih zajednica, zapadnoga i istočnoga obreda. Osim toga, o. Stipić se već desetak godina pastoralno skrbi za grkokatolike u Dalmaciji, potomke nekoliko nekadašnjih unija. Budući da šira vjernička javnost vrlo malo zna o povijesti Grkokatoličke Crkve u Dalmaciji, dobro je osvijetliti i približiti njezin nastanak, povijesni hod i sadašnje stanje. 

»Epifanije milostiju Božjeju mitropolit Dalmaci«

Povijest Grkokatoličke Crkve u Dalmaciji može se na temelju očuvanih spisa pratiti detaljnije od 1648. godine. Zbog turskih naviranja pravoslavni episkop Epifanije Stefanović, koji se ponegdje naziva i dalmatinskim mitropolitom, prešao je s više tisuća pravoslavnih vjernika, etničkim Vlasima i Srbima, i dvadesetak redovnika (kaluđera) iz manastira Krka na mletačko područje Dalmacije. Pod utjecajem kapucina o. Bartolomeja iz Verone on je nakon dugotrajnih pregovora prihvatio uniju ispovjedivši katoličku vjeru 1. studenoga 1648. u srednjovjekovnoj utvrdi kod Vira, koji se u dokumentima naziva talijanskim imenom – Pontadura, na istoimenom otoku kod Zadra. Zanimljivo je da se Epifanije prilikom sklapanja unije zakleo na poslušnost papi, ali se istodobno nije odrekao pećkoga patrijarha. Iako je namjeravao osobno otputovati u Rim, to se ipak nije ostvarilo jer ga je u tome spriječila bolest i starost. Prilikom sklapanja unije imao je već osamdeset godina. Stoga je u Rim poslao starješinu/igumana krčkoga manastira o. Mihajla Marinkovića s još dvojicom kaluđera, o. Ilarionom i o. Dimitrijem. Na kraju pisma koje je 6. studenoga 1648. preko svojih izaslanika uputio papi Inocentu X. Epifanije se potpisao »Epifanije milostiju Božjeju mitropolit Dalmaci«. Pismo je ovjerio dvama žigovima, svojim i žigom manastira Krka.

Otpor većega dijela pravoslavnoga klera

Iguman o. Marinković, prema očuvanim pismima, zajedno s dvojicom spomenutih kaluđera, dospio je u Rim oko 20. studenoga 1648. i tamo se zadržao nekoliko mjeseci. O sklopljenoj uniji mitropolita Epifanija i krčkih monaha raspravljalo se u Rimu na sjednici Kongregacije de propaganda fidei i 1. prosinca iste godine. O istoj temi raspravljali su kardinali ponovno 14. prosinca 1648. jer su, uz ostalo, episkop Epifanije i monasi molili da im se dodijeli samostan franjevaca trećoredaca u predgrađu Zadra. Kardinali su dali suglasnost i odlučili da se uputi pismo zadarskomu nadbiskupu da ustupi samostan sv. Ivana izvan zidina sjedinjenomu mitropolitu i njegovim monasima. No oni su zadarski samostan uz suglasnost franjevaca dobili tek 1655. Napustili su ga četrnaest godina kasnije, g. 1669., kada im je istekao ugovor o najmu.

Unija u Dalmaciji počela je gubiti na snazi nakon g. 1669. kada se monasi razočarani stajalištima latinskih biskupa vraćaju iz franjevačkoga samostana kod Zadra natrag u manastir Krka.

U slučaju Epifanijeve unije od iznimnoga je značaja podatak da je uz svoja pisma taj sjedinjeni dalmatinski mitropolit papi Inocentu X. poslao i pismo pećkoga patrijarha Pajsija, koji je u posljednjim godinama svoga života bio vrlo sklon uniji s Katoličkom Crkvom. Iz toga se može zaključiti da Epifanijeva unija nije bila rezultat trenutačnoga osobnoga raspoloženja jednoga episkopa, nego je o tome on još i ranije razgovarao sa svojim duhovnim poglavarom pećkim patrijarhom, od kojega je, najvjerojatnije, i dobio suglasnost za sklapanje unije. Iako je mitropolit Epifanije iskreno želio duhovno i hijerarhijsko jedinstvo s Katoličkom Crkvom, a istoga su mišljenja bili i neki monasi iz manastira Krka, sasvim je drugo pitanje jesu li takvo mišljenje dijelili i ostali kaluđeri te pravoslavni ljudi u Dalmaciji. Po svim kasnijim pokazateljima čini se da unija ipak nije našla dubljega korijena u širim razmjerima jer je već zarana naišla na otpor znatnoga dijela pravoslavnoga klera u Dalmaciji.

Ipak, unatoč protivljenju većega broja monaha, u dokumentima su i nakon 1648. zapisani slučajevi u kojima pojedini dalmatinski pravoslavni svećenici samostalno sklapaju uniju s Katoličkom Crkvom. Primjer je svećenik – kaluđer o. Leontin Milinković iz manastira sv. Nikole (Rmanj u BiH) koji je sklopio uniju 31. svibnja 1649. U spisu misionara Bartolomeja iz godine 1658. navode se imena svećenika koji su prihvatili jedinstvo te se poimence navode Damjan Korilović, Petar Damiran, Sava Mihajlović i Vukadin Divalšić. Najvjerojatnije je unija u Dalmaciji počela gubiti na snazi nakon 1669. kada se monasi razočarani stajalištima latinskih biskupa vraćaju iz franjevačkoga samostana kod Zadra u manastir Krka. Te je godine, naime, sklopljen mir između Venecije i Turske te su se slobodno mogli vratiti u svoj matični manastir. Bi li se unija održala da se zadarski nadbiskup Teodor Balbo nakon smrti episkopa Epifanija Stefanovića nije protivio imenovanju igumana Mihajla Marinkovića za sjedinjenoga episkopa, ostaje pitanje bez odgovora. Iz mnogih dokumenata dade se zaključiti da je upravo pitanje biskupa istočnoga obreda u Dalmaciji stoljećima stvaralo mnoge nesuglasice i sukobe, pa je naposljetku to pitanje presudilo i u kasnijim nastojanjima da dođe do konačnoga jedinstva između Katoličke i Pravoslavne Crkve u Dalmaciji.

Kako dalmatinski rimokatolički episkopat u 17. stoljeću nipošto nije htio prihvatiti neovisnoga biskupa istočnoga obreda, pa ni sjedinjenoga, na području Dalmacije među klerom bizantskoga obreda sve više jača otpor prema uniji. Latinski su biskupi u Dalmaciji odbijali svaku mogućnost imenovanja katoličkoga episkopa bizantskoga obreda na svom području koji bi bio neovisan o njima, a podložan izravno Rimu. Dakako da su monasi s druge strane prihvaćali izravno jedinstvo s Rimom po modelu Firentinske unije (g. 1439.), koja je isključivala svaku ovisnost sjedinjenih episkopa i klera o mjesnim latinskim biskupima. Ta činjenica pojašnjava zašto latinski biskupi kasnije nigdje u spisima više ne spominju uniju Epifanija Stefanovića te zašto od 1670. do 1693. nema podataka o sjedinjenim biskupima u Dalmaciji.

Unija episkopa Nikodima Busovića

Godine 1693. na području Dalmacije boravio je pravoslavni svećenik Nikodim Busović koji je već od 1676. službovao u grčkoj crkvi sv. Julijana u Šibeniku. U to vrijeme u dalmatinskim gradovima Šibeniku, Zadru i Hvaru postojale su kolonije grčkih trgovaca koji su ondje za potrebe bizantskoga bogoslužja podigli vlastite crkve. Te zajednice bile su već sredinom 17. stoljeća uvelike slavenizirane pa su svećenici slavenskoga ili vlaškoga podrijetla lako nalazili svoje mjesto unutar tih kolonija. Jurisdikcijski su župe u gradovima bile izravno podvrgnute sjedinjenomu grčkomu mitropolitu Meleciju Tipaldiju (1681. – 1713.) koji je imao sjedište u Veneciji, a nosio je naslov filadelfijskoga mitropolita. Mitropolit Tipaldi i svećenik Busović bili su u neprestanom kontaktu, pa su se tako 4. rujna 1692. susreli u Veneciji, gdje su usuglasili sva pitanja o sklapanju unije. Sljedeće godine 20. lipnja Nikodim Busović ispovjedio je u Veneciji katoličku vjeru pred predstavnikom Svetoga oficija i u prisutnosti apostolskoga nuncija, a za episkopa ga je zatim posvetio sam mitropolit Tipaldi.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 22/2018.
Prethodni članakZAŠTO POLITIČARI NE ŽELE DEMOKRACIJU? Dokle to Hrvatska ide natrag?
Sljedeći članakVELIKO »FARBANJE« I VELIKO »PEGLANJE« Ili kako mijenjati javno mišljenje