JE LI GOVOR O GRIJEHU ZASTARIO? Priznanje odgovornosti za počinjeno zlo i pokajanje omogućuje novi početak

Priznanje grješnosti, priznanje svakoga pojedinačnoga promašaja, ponajprije sebi, a potom i onima koje je povrijedio, najteža je čovjekova zadaća. No to je i njegova najvažnija zadaća koja mu omogućava iskreniji i objektivniji pogled na samoga sebe.

Jedna od stvarnosti koju današnji čovjek više voli zaobići nego susresti jest govor o grijehu. O svemu je dopušteno govoriti, no »grijeh« je pojam koji je zastario, izgubio smisao. Je li to baš tako? Zapravo i nije važno hoće li čovjek upotrebljavati taj ili neki drugi pojam, no »grijehom« se označava jedna svakodnevna pojava koju je nemoguće zanemariti. Grijeh je zlo za koje netko snosi odgovornost. Jednostavno je: to je čin usmjeren protiv dobra, a iza njega stoji slobodna odluka, smišljenost, proračunatost.

Svaki čovjek je grješnik i od toga ne treba praviti neku veliku famu. Svakomu se dogodi pogrješka, promašaj, veći ili manji pogrješan odabir. Ono što je čovjeku puno veći problem jest priznati vlastitu odgovornost za počinjeni grijeh. O priznanju drugima da ih je povrijedio da se i ne govori! Stoga kantautor Gibonni izvrsno definira srž problema: »Moglo bi bit da je lakše umrit nego ljudima reć oprosti

Priznati odgovornost za svako počinjeno zlo

Priznanje grješnosti, priznanje svakoga pojedinačnoga promašaja, ponajprije sebi, a potom i onima koje je povrijedio, najteža je čovjekova zadaća. No to je i njegova najvažnija zadaća koja mu omogućava iskreniji i objektivniji pogled na samoga sebe i na stanje vlastite duše. To je i preduvjet za pokajanje i obraćenje.

Često se može čuti kako ljudi priznaju vlastitu krivicu, ali se brže-bolje jasno i glasno pomire s tim: »Takav sam i gotovo, barem priznajem!« Kakva pogrješka! Tako se čovjek zapravo nastavlja valjati u blatu i ne diže oči gore, prema nebu za koje je stvoren.

Isus čovjeka poziva na ono više: priznati odgovornost za svako počinjeno zlo, no i pokajati se i tako se pokrenuti s mrtve točke. Stoga Isus svijetu i biva predstavljen kao onaj »koji odnosi grijeh svijeta«. U susretu s Isusom baš svaki grijeh gubi snagu vlasti nad čovjekom. Iako čovjek ne može izbjeći svaki grijeh, odlazak Isusu čini da grijeh ostaje nemoćan dugotrajno dominirati nad čovjekovom voljom.

Čovjek ranjen grijehom

Jer susret s Istinom, Ljubavlju i Dobrotom rasplinjuje sve ono što stoji na putu čovjekovoj istinskoj sreći i blaženstvu. Susret između Isusa i čovjeka ranjenoga grijehom pogubnoga je karaktera – za grijeh.

IZVORGlas Koncila br. 2/2017.
Prethodni članakZAKON O PRIVREMENOM UZDRŽAVANJU Hoće li taj zakon ispuniti očekivanja i tako pridonijeti boljoj zaštiti djece?
Sljedeći članakVRSTAN GEOGRAF IVO JURAS Upamćen po velikoj dobroti koju je iskazivao prema mladima