U Zagrebu je 11. i 12. ožujka održan četvrti »Money Motion« – jedan od najvećih skupova u svijetu tematski posvećen financijskoj tehnologiji. Ispred oko tri tisuće sudionika na pet pozornica govorilo je više od 80 govornika, a među njima je bio i zamjenik šefice Europske središnje banke Boris Vujčić. Govorio je o digitalnom euru i time načeo temu koje su se i mnogi drugi tamošnji govornici dotaknuli, doduše svaki iz svoje, sebi i svojim interesima bliske perspektive.

Došef je ponovio ključni argument za uvođenje digitalnoga eura, a to je nužnost europske strateške autonomije. Šest od osam platnih transakcija u Europi provodi se preko američkih privatnih tvrtki. Građani pogrješno misle da je sav novac javni, »državni«. Zapravo je samo manji dio – gotovina – izravna obveza države, a najveći je dio novca u optjecaju digitaliziran i u privatnom posjedu, u financijskim cjevovodima čije ventile drže prekooceanski revolveraši.

Neizrečeno, između redova moglo se razabrati: otkako ju je američki predsjednik otkantao, Europa se morala okrenuti sama sebi. (Zanimljivo je kako su europski desničari omađijani Trumpom: što više od sebe odbija Europu, to su mu privrženiji.) Središnji su se bankari naglo probudili: iako im je briga o novcu stara zadaća, sve donedavna praktično nisu činili gotovo ništa kako bi branili gotovinu: prvi i najvažniji novac. Pasivno su promatrali kako digitalija istiskuje celulozu i pamuk i zurili u njihajuće klatno na kojem su mediji napisali »gotovina je dinosaur«.

U svijetu koji se rapidno digitalizirao dominantna štorija posljednjih desetljeća bila je navodno »neizbježna« tranzicija u bezgotovinsko društvo. Sve što je digitalno, kao, bitno je bolje od klasičnoga. Virtualno je napredno, sve drugo je nazadno. Središnji bankari, premda nominalno čuvari javnoga dobra (gotovine), do jučer su stajali po strani dok su privatni interesi (usmjereni k privatnomu profitu) gotovi novac opisivali kao zastario, prljav, bakterijama zasićen, kriminalcima i teroristima mio relikt: dinosaur nakon udarca meteora. Tko god se poziva na papir i metal oslikava se kao lik koji na glavi nosi aluminijsku foliju (da mu obavještajci i Marsovci ne posišu misli) dok pod fenjerom navija ploče Ivice Šerfezija.

No nakon pandemije, rata u Ukrajini i sada u Iranu, poremećaja opskrbnih lanaca, Trumpova raskida s eurosaveznicima i svakojakih drugih nedaća došlo je do gruboga buđenja. Ojačali su pozivi da se gotovina očuva i zaštiti. Kao jedini stvarno opipljiv, fizički novac, gotovina je jedina alternativa svemu što danas stupa pod zastavom nula i jedinica. Uočene su nenadomjestive prednosti: samo kovanice i novčanice omogućavaju razmjenu bez ikakvih posrednika; rad bez interneta, struje i baterija; konačnost plaćanja (u smislu nepostojanja naknadnih procesa nakon promjene posjeda gotovine); anonimnost i privatnost; odsutnost potrebe dopuštenja za upotrebu; i konačno materijalnu opipljivost kao psihološki važnu činjenicu. Sve su spomenute značajke isprepletene. Digitalni novac može donekle »odglumiti« neke od njih, ali nikako ne može zamijeniti sve.

Digitalni euro nije zamišljen kao zamjena za gotovinu niti mu je cilj da ju izbaci. Ideja je da ju što bolje odglumi te da se pritom može rabiti i u aplikacijama, odnosno na internetu. Gotovi novac puno toga nije u stanju učiniti. Općenito, digitalni se novac može programirati, može se unaprijed odrediti kako, kada i za što se smije rabiti. To znači da plaćanja mogu biti automatska, uvjetovana nekim događajem ili vremenski ograničena, što s gotovinom nije moguće. Također omogućuje plaćanja na velikim udaljenostima i povezivanje s digitalnim sustavima, primjerice za automatsko plaćanje poreza, pretplata i slično.

Stoga, jednako kao što je naskroz nepromišljeno propovijedati bezgotovinsko društvo, sasvim je promašeno i zagovarati potpuno vraćanje na papir. Svijet se digitalizirao: to vide i slijepi. Dakle, nije ili, nego i, i. Osim klasičnoga nužno je potreban i digitalni novac. Kad se shvati da u suvremenom društvu i gotovi i digitalni novac imaju svoje uloge, vrijednosti i koristi, prednosti i mane, nameće se pitanje koja je uloga i mjesto gotovine u digitalnom svijetu. Znajući da će oni koji guraju kartice, tj. digitalni novac općenito (i preko njega svoje privatne interese) kočiti javni novac, što preostaje trenutačno jedinomu javnomu – papirnomu novcu? I gdje je u svemu tome monetarni minotaur, ni čovjek ni bik – digitalni euro?

Digitalni euro ima oksimoronski nadimak: digitalna gotovina. To je otprilike kao da se gladnomu čovjeku prazna želudca servira digitalna hrana. Premda je nadimak skrojen marketinški zvučno, a ne razumno, taj monetarni minotaur doista ima obilježja i klasičnoga i digitalnoga novca. Osmišljen je tako da glumi gotovinu u virtualiziranom svijetu koji ne trpi ljudski dodir i fizičko postojanje. »Novčanik«, odnosno nekakva aplikacija i/ili uređaj na kojem će biti deponiran imat će ograničenje »debljine«, odnosno limit. Trenutačno se govori da će biti na tri tisuće, kao najveći iznos koji će moći biti pohranjen u obliku digieura. To je zato da se ne bi destabilizirao bankovni sustav u možebitnom slučaju odveć snažnoga povlačenja novca s računa banaka na novčanike digitalnoga eura. No osim limita puno mu veća zaprjeka stoji na putu.

Ključ uspjeha danas dominantnoga digitalnoga novca koji sjedi po karticama (bilo plastično opipljivima bilo virtualnima) nije u zgodnosti ili komociji upotrebe, nego u dopuštenom minusu. U ono što su bile kreditne kartice danas su u određenom smislu metamorfozirale nominalno debitne kartice, jer debitne sada nude i kreditiranje. Kartičarske kuće i s njima uvezane banke zarađuju basnoslovne iznose na činjenici da korisnik može plaćati običnom karticom i kad na njoj nema novca. Kamatna stopa za minus (dopušteno prekoračenje) po tekućem računu u Hrvatskoj u 2025. godini bila je više od petsto (500) puta veća od kamata za plus po tekućem računu: ono što banke preko kartica uzimaju više je od petsto puta veće od onoga što daju. Valja se ovdje suzdržati od emotivne reakcije i razumjeti da banke nisu ni dužne ni obvezne niti moraju građanima omogućiti minus po tekućem (odnosno takvu vrstu kredita) i da se građani ne moraju koristiti tim kreditima ako ne žele. No digitalizacija plaćanja onemogućuje neposredan uvid u stanje na kartici i olakšava pad u minus i onda kada to korisnik ne želi i ne planira. Lako je navući se na tu drogu jer je lako dostupna i primamljiva. Novac je najbolji biznis i najjača droga jer se novcem kupuje (gotovo) sve. To što se beskontaktna kartica može rabiti bez PIN-a, potpisa, otiska prsta ili bilo kakve druge autorizacije prvoklasni je mađioničarski trik kojim se dila narkotik. Himalajska zarada to omogućuje: banke su voljne vratiti djeličak svoje zarade građanima u slučaju krađa ili malverzacija s karticama jer im je u interesu očuvati povjerenje u sustav koji im nese zlatna jaja, bez obzira na to što je inherentno nesiguran. Poslovni model klasičnih financijskih institucija toliko je medan i zavodljiv da nije čudno što se javljaju brojni izazivači u formi financijsko-tehnoloških kompanija. No sad je izazivač u superteškoj kategoriji: u kutu ringa središnja je banka.

Iz navedenoga konteksta valja iščitavati veliku nervozu i otpor banaka i kartičarskih kuća prema digitalnomu euru. On će im bez sumnje oteti dio sočnoga kolača. No budući da građanima novac pohranjen u obliku digitalnoga eura ne će prinositi nikakve kamate niti će se moći njime ići u minus, pitanje je koliko će ga ovisnici o »crvenom« htjeti rabiti. K tomu, ako građanin u novčaniku ima više kartica, radije će se koristiti onom za koju zna da će lakše proći; kartica koja ne prolazi jer na njoj u odnosu na račun manjka jedan cent ne će biti atraktivna.

Bit kartice nije zarada na naknadama za plaćanje, nego zarada na kreditiranju. Svaki digitalni novac mora razumjeti svoju bit (jedinstvenu prodajnu prednost, engl. USP), a bit je digitalnoga eura »san«: samostalnost, autonomija, neovisnost. Da bi taj »san« postao java, europski se građani trebaju probuditi i razumjeti pravila igre. A pravila glase: onaj tko drži novčanik, kontrolira novac. Onaj tko drži digitalni novčanik, kontrolira digitalni novac. Svi se sve manje koriste gotovinom. Više nije opcija da naš digitalni novčanik drže revolveraši s divljega zapada. Ne bude li to jasnije predstavljeno, minotaur bi mogao završiti kao dinosaur.

Smisao i položaj gotovoga novca u digitalnom svijetu

Digitalizacija nije stvorila funkcionalnu zamjenu za gotovinu. Umjesto toga kreiran je višeslojan, višenovčan ekosustav u kojem javni fizički novac (kovanice i novčanice), javni digitalni novac (najavljeni digieuro) i privatni digitalni novac (bankovni depoziti, platne platforme) su-postoje i natječu se među sobom. Budući da se vlasništvo i prijenos potvrđuju u zapisima u nekoj bazi podataka, a ne fizičkim posjedom, digitalizacija premješta temeljne funkcije novca u infrastrukturni sloj, gdje upravljanje (javno ili privatno) određuje pristup, cijene, privatnost i robusnost.
Iz perspektive bilance kao financijskoga izvještaja javni i privatni novac čine hijerarhiju. Fizički novac i rezerve središnje banke nalaze se na vrhu popisa imovine. Privatni digitalni novac je ispod u obliku potraživanja od posrednika za koja se očekuje da će biti i ostati konvertibilna u javni novac. Privatne platforme poput Mastercarda i Vise dodaju još jedan sloj regulirajući pristup, cijene, rješavanje sporova i protok podataka. Zato su promašene diskusije o »gotovini protiv digitalnoga«; treba uspoređivati institucionalne aranžmane, a ne tehničke formate.
U takvoj hijerarhiji gotovina igra dvije uloge. To je javna opcija za svakodnevna plaćanja koja omogućuje namirenje prijenosom posjeda, a ne ažuriranjem zapisa u privatnim bazama podataka. Ni jedna banka, aplikacija, kartica ili baza podataka ne mora odobriti ili ažurirati zapis jer se namirenje gotovinom događa trenutačno. Drugo, gotovina omogućuje »mjenjačnice«, privatni se novac može zamijeniti u javni. Ta mogućnost disciplinira privatne pružatelje usluga i stvara pouzdanje u privatni novac jer građani s gotovinom uvijek imaju alternativu ako banka ili platforma za plaćanje postane skupa ili nepouzdana.
Digitalni je novac ovisan o infrastrukturi i subjektima koji tom infrastrukturom upravljaju i to je embrij digitalnoga eura. Gotovina dopunjuje digitalne instrumente ne samo kao rezerva u slučaju poremećaja, nego i kao javna opcija koja podupire autonomiju i kontrolu potrošnje.

Uloge javnoga i privatnoga, fizičkoga i digitalnoga novca

O ustavnoj zaštiti gotovine

Jedna politička stranka u Hrvatskoj počela se angažirati na zaštiti gotovine u Ustavu. No u jesen 2025. Europska središnja banka objavila je mišljenje o ustavnoj zaštiti plaćanja gotovinom u Sloveniji, koje je primjenjivo i u domaćem okruženju. Ukratko: ne može.
ECB kaže da pravni status eura kao zakonskoga sredstva plaćanja pripada isključivoj nadležnosti EU-a pa države članice ne smiju samostalno uvoditi ustavne odredbe koje bi zapravo uređivale obvezno prihvaćanje gotovine na općoj razini. Navode i kako je Sud EU-a potvrdio da se gotovina mora načelno prihvaćati, ali ne apsolutno, te su dopuštena ograničenja.
Dakle, reguliranje statusa »zakonskoga sredstva plaćanja« i obveze prihvata eura u domeni je Unije, a ne u domeni država članica, što znači da bi i u Hrvatskoj domaći političari trebali baždariti očekivanja.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA