NOVA PODVALA »Jednakost u siromaštvu« umjesto »jednakosti u blagostanju«

Foto: Shutterstock

Hrvatska se i dalje iseljava. Masovno je iseljavanje počelo početkom prošloga stoljeća s pojavom peronospore uvezene iz Amerike, koja je uzrokovala propast autohtonih vinograda u Dalmaciji. Dakle, početni impuls bili su posljedično ekonomski razlozi nastali nakon 1918. godine, nakon završetka I. svjetskoga rata. Nakon toga prvi iseljenici pozivaju svoje rođake, pa uspješno iseljene obitelji privlače za sobom druge te se tako krug potencijalnih ekonomskih iseljenika proširuje. U bivšoj Jugoslaviji javlja se drugi val iseljavanja, također zbog ekonomskih razloga. Bivši je poredak pokušavao tu pojavu ublažiti, objašnjavajući to iseljavanje sintagmom »uklapanje u međunarodnu podjelu rada«. Stoga ondašnji politički kontrolirani mediji nisu pisali ni govorili o iseljavanju kao posljedici ekonomskih poteškoća, nego se govorilo i pisalo samo o »našim radnicima na privremenom radu u inozemstvu«. Tu je skupinu iseljenika njemačka i austrijska javnost prihvatila i nazivala »gastarbajterima« (radnici gosti), a taj naziv prihvatila je i domaća javnost, proširivši taj pojam na sve građane na radu u ostalim europskim zemljama. Nakon umirovljenja, a zbog vezanosti uz djecu koja su također vidjela svoju radnu budućnost u inozemstvu, veliki broj gastarbajtera ne vraća se u domovinu. Unatoč tomu, devizni je priljev od inozemnih mirovina značajan i danas za Hrvatsku, odnosno za banke, koje nažalost nisu u većinski hrvatskom vlasništvu.

Pogrješke hrvatskog »povratka u kapitalizam«

Nakon stoljećima sanjane i konačno dočekane stvarne državne samostalnosti, iseljavanje se, nakon kratkoga prekida, ponovno nastavlja. Sada prednjači Slavonija, ali je prate i ostali dijelovi unutrašnjosti Hrvatske. Državna politika nije taj problem riješila jer put u obećavanu bolju budućnost nije još pronađen. Hrvatski pokušaj s »povratkom u kapitalizam« imao je previše pogrješaka zbog kojih se često lutalo, a očito je da se još uvijek luta. Stoga treba kritički uočavati i odmah upozoravati na prve znakove zabluda, nesnalaženja, pa i neiskrenosti političara i službenih strategija povratka. To se posebno odnosi na promašenu privatizaciju i gospodarenje imovinom, koju je preuzela država.

Političari imaju puna usta fraza o narodu, pučanstvu, iseljeništvu, povratnicima te nacionalnim i državnim interesima, a nitko ne vidi ustrašenoga prosječnoga čovjeka, koji pokušava naći svoju budućnost u iseljeništvu.

Posebna su opasnost pokušaji prikrivanja nezakonitosti izmjenom ili donošenjem propisa i naknadnom sudskom praksom u primjeni tih propisa. Tako se posebno mora upozoravati na formalno pokrivanje propisima kojima se pokušava sve objašnjavati potrebom zaštite interesa građana i potrebom ostvarenja općega dobra. Posebno je zanimljivo područje uvođenja raznih povlastica i privilegija za pojedine društvene skupine. Tada se obično rasplamsava bitka za uključivanje »zaslužnih ili zaboravljenih« skupina, što se očituje zahtjevima za izjednačavanjem, ukidanjem, smanjivanjem ili proširivanjem posebnih prava. Političari i razni glasnogovornici pojedinih skupina, a često i predstavnici pojedinih udruga, rasplamsavaju bitku oko tobože »načelnih pitanja«, iako je manje-više sve to pretežito demagogija i politička korupcija. Političari imaju puna usta fraza o narodu, pučanstvu, iseljeništvu, povratnicima te nacionalnim i državnim interesima, a nitko ne vidi ustrašenoga prosječnoga čovjeka, koji pokušava naći svoju budućnost u iseljeništvu.

Zato u pripremi i izradi raznih zakona i propisa nisu dovoljni samo tzv. »stručnjaci«, koji se iz demagogije prema političarima (koji ipak sve odlučuju) ponašaju prema idejama i željama političara i vođa interesnih skupina po obrascu »sve se može – samo nas nagradite«, nego su potrebni i drugi, s iskustvom iseljeništva. Mnogi od tih »stručnjaka«, ali i mnogi politički dužnosnici s golemom sigurnošću, unatoč njihovu nepoznavanju problema, s lakoćom daju prijedloge ili donose odgovorne odluke, kojima se usmjeravaju određena kretanja i određuju sudbine građana. Kada nastupe štetne posljedice takvih pogrješnih odluka i ponašanja, bez imalo grižnje savjesti ili osjećaja odgovornosti, prelazi se preko toga i nitko ne odgovara, iako bi odgovornost, prije svega političara, trebala biti važno obilježje političke demokracije.

Dezinformacije stranačkih i kupljenih medija

Građanska je javnost zbunjena i ne snalazi se u dezinformacijama, poluistinama, koje se sve češće i glasnije šire u javnosti, osobito preko stranačkih ili kupljenih medija. Mnogi od njih se kao kameleoni prividno prilagođavaju te svojom nekritičnošću, neznanjem ili čistim sluganstvom prema pretpostavljenima izdaju struku i znanost. Uz njih idu i mnogi političari koji zbog vlastitoga nepoznavanja određene struke nasjedaju na takvo ponašanje pa se tako događa sve više propusta, nedostataka i grijeha u izgradnji Hrvatske kao pravne, pravedne i socijalne države. Opća je pojava nesposobnost cjelovitoga uočavanja i tumačenja stvarnih uzroka postojećih problema iseljavanja i depopulacije. Tomu pridonosi stalno napuštanje mjerila moralnosti, poštenja i kršćanske solidarnosti. Ako se tomu pridoda i nesposobnost davanja pravih objašnjenja važnijih zakonskih promjena i društvenih događanja, kao i prenagljene, nespretne, neodgovorne, pa i svađalačke izjave pojedinih čelnika vlasti, makar često i opravdane, ne postižu se konačni ciljevi ostvarenja općega dobra za većinu građana.

Posebno bi trebala biti zanimljiva prosudba upitne vjerodostojnosti pojedinih sindikata i umirovljeničkih udruga, kao i matica umirovljenika, koje bi kao organizacije zaštite radnika i umirovljenika trebale stvarati pozitivnu klimu.

Posljedice su toga različite procjene opravdanosti određenih ponašanja u sličnim situacijama i okolnostima, pa tako i pogrješno formirane prosudbe. Zato jesmo tu gdje jesmo.

Mnoge odluke, zakoni, programi, strategije i reforme ne samo da su ruganje znanju, struci i marljivosti, nego su i ruganje ostalim ljudskim vrlinama. Pošteno analiziranje određenih ponašanja, promjena i događanja može pridonositi otrježnjenju političara, ali i građana, pa tako i razvoju demokratske kritičnosti. To je posebno važno zbog potrebe pravilne prosudbe pojava kao što su globalizacija i smanjenja socijalnih, mirovinskih i radnih prava.

Posebno bi trebala biti zanimljiva prosudba upitne vjerodostojnosti pojedinih sindikata i umirovljeničkih udruga, kao i matica umirovljenika, koje bi kao organizacije zaštite radnika i umirovljenika trebale stvarati pozitivnu klimu. Nažalost u posljednje vrijeme neke od njih često zavode javnost demagoškim nuđenjem nacionalnih i sličnih mirovina, koje bi se priznavale bez mirovinskoga staža, a na štetu onih koji su godinama odvajali od svoje zarade za uplatu mirovinskoga staža ili zdravstvenih prava. Dakle, nude »jednakost u siromaštvu«, umjesto da se bore »za jednakost u blagostanju«. Ne smije se dopustiti stalno vraćanje na početak, umjesto da se ide u bolju budućnost.

IZVORGlas Koncila br. 28/2017.
Prethodni članakBAKA PAŠKA MARIĆ IZ KOŠUTA PROSLAVILA 100. ROĐENDAN »Još mi se dade i usadit i uradit«
Sljedeći članakRJEŠENJE POVIJESNE I OSOBNE DVOJBE Oprostiti ili zaboraviti?