Gotovo bi se moglo reći da je za riječ »stalež« danas istoznačnica pojam »profesija«. Dakle, stalež obuhvaća skupinu ljudi koji imaju isto zvanje ili su povezani zajedničkim interesima zbog kojih imaju potrebu organiziranja za obranu tih svojih interesa, pa se mogu smatrati nekom vrstom posebnih slojeva društva. Iako je danas ideja staleža razumljivija kao tekovina feudalnoga uređenja i ne mogu se prihvaćati ista mjerila podjela, ostaje zajednička svrha, a to je zaštita grupnih interesa pojedine profesije.
Već je i Platon u antičko doba u svojim djelima »Država« i »Zakoni« razmišljao o idealnom ustroju države i načinima zapovijedanja (stariji trebaju zapovijedati, a mladi slušati; robovi trebaju slušati gospodare; jači vladati, a slabiji se pokoravati). Dakle, osnovna bit ideje svih staleških podjela jesu opravdanje i očuvanje podjela među ljudima na bogatije i siromašnije, podjele prema zanimanjima i društvenim slojevima kojima se određuju međusobni odnosi raznih skupina i njihov ukupan vrijednosni položaj u društvu.
U pozadini toga jest strah od promjena odnosno želja da se određeni odnosi cementiraju i na taj način zaštite pojedincima njihova prava u odnosu na druge. Prema tome, strah od promjena strah je od gubitka povlastica.
Stalež je nekada bio zaštita određenoga sloja, koji je imao vlastita stroga pravila ponašanja i uključivanja. Zato na postavljeno retoričko pitanje »Tko se boji?« odgovor treba tražiti u činjenici da se boje oni koji imaju nešto što bi im se moglo oduzeti. Polazeći od činjenice rascjepkanosti društva, nekada na staleže, a danas na profesije i druge razne interesne skupine, može se zaključiti da svi oblici podjela traže određene elemente sigurnosti.
Nekada su u staleškom uređenju postojali čitavi slojevi pojedinaca povezanih u interesne skupine koji bi se slagali, naslanjali ili bili povezani jedni s drugima (seljaci i obrtnici, radnici i poslodavci, bankari i trgovci i sl.). Vrjednovalo se od manje vrijednih prema vrjednijima i cjenjenijima. Raslojavalo se od malobrojnijih slojeva raznih činovnika, državnih službenika, vojske, policije, političara i sl. Tako su se stvarale i mijenjale razne povezanosti i naslonjenosti, ali i čuvala različitost. Svatko je znao svoje staleško mjesto, stečeno nasljeđem ili podrijetlom, a samo bi se iznimno daroviti i sposobni pojedinci penjali u viši stalež. Genijalcima bi se čak dopuštalo preskakati i po nekoliko staleža. Lakše se to može shvatiti na primjeru prigodnoga davanja odličja plemstvu ili počasnih titula (npr. lordova u Engleskoj ili počasnih doktorata). U raznim oblicima taj običaj zadržan je do danas, a ima toga i kod nas.
Kakav bi staleški ustroj mogao biti danas? Ako bismo pokušali razraditi stalešku strukturu društva shvatljivu današnjemu čovjeku, ona bi, gledajući »piramidalno« od dna prema vrhu, mogla izgledati ovako: stalež radnika i seljaka, stalež obrtnika i ugostitelja, stalež poslodavaca i menadžera, stalež bankara i trgovaca, stalež vojnika i policije, stalež političara i vladajućih i tako unedogled.
Ideološki se može prigovarati takvim podjelama ili npr. spajanju radnika i seljaka u isti stalež. U nedavnoj prošlosti to je spajanje imalo simbol »srp i čekić«, a pod tom ideologijom imali su loša iskustva kako radnici tako još više seljaci. Tomu se može čak i jezično prigovarati jer »radnika« gotovo više nema, a zamjenjuje ga sve češće »djelatnik«. Radnik je ostao valjda samo u katoličkom kalendaru kao »sveti Josip Radnik«. Seljak je preimenovan u »poljoprivrednika«, nestali su »ratar« i »stočar«, a sve se više pojavljuju nazivi »farmer« i »rančer«. Tijekom života svi oni postupno prelaze u stalež »umirovljenika«, koje bi zbog visina njihovih malih prosječnih mirovina bilo bolje nazivati »umrtvljenici«. Stalež umirovljenika sve je ugroženiji, ali postaje sve brojniji jer im se pridružuju obrtnici i mali poduzetnici, samostalne i druge profesionalne djelatnosti. Čak imaju i svoju posebnu političku stranku, Hrvatsku stranku umirovljenika (HSU), ali i svoje podstaleže u oblicima raznih udruga i posebnih sindikata.
Postoje i staleži velikih poduzetnika (mogli bi se uklopiti i tajkuni s menadžerima), ali i stalež gospodarstvenika (malih i srednjih).
Ni jedna od ovih i sličnih interesnih grupacija ne voli se nazivati staležom, iako neke vole rabiti naziv »ceh« ( npr. »ceh ribara«), nego više vole nazive »Komora…« ili »Udruženje…« (npr. gospodarska, odvjetnička, liječnička i sl.). Ne smije se isključiti ni državno-upravni aparat (poreznici, carinici i sl.). Hrvatska je tako preplavljena brojnim sindikatima, komorama, udrugama i udruženjima, a svi zamjenjuju ulogu nekadašnjih staleža.
No ako bi se nastavilo tim putom, vjerojatno će neki »znanstveni institut« uspjeti pronaći i znanstveno objasniti mjerila i metode razgraničavanja. Naravno da su tada moguća i druga iznenađujuća originalna rješenja koja bi mogla »zadiviti« svijet, kao npr. posebna staleška obilježja, posebni propisi o pravima, posebna odijela, posebne povlastice i sl., što već imaju neke skupine.
Ako bi se krenulo prema podjelama društva u tom smjeru i ozakonilo daljnje posebne povlastice, bio bi to povratak u prošlost sa svrhom osiguranja nepromjenjivosti društvenih odnosa i očuvanja posebnih prava samo za neke. Previše bi bilo raznih zakona, povlastica jednih na račun drugih i posebnih prava i mirovina za pojedine skupine. »Svi smo braća«, kako to poručuje papa Franjo u svojoj enciklici »Fratelli tutti«.
