Što danas nisam srednjoškolac, a ne u ono glupo hladnoratovsko doba »tvrdoga komunizma« i »kapitalizma s ljudskim likom« (ili obrnuto, već prema tome kojoj nostalgiji tko pripada)!?! Poželio sam to viknuti već kod lanjske Olujne kninske proslave, pa sam si ipak sam ugrizao jezik, ali sad – nakon ove američke »nagurancije« najnovijega a nikad starijega predsjednika, kojom je stvoren standard za sve buduće parade elita – nisam odolio a da to ne uskliknem! Jer, srednjoškolcima je uvijek (pa valjda je tako i danas?) išlo na živce kad ih se negdje nasilu tjera i (pre)odgaja. A nas se tjeralo, još kako! Recimo na doček druga Tita, da mu mašemo zastavicama pa da on, a još više njegovi nesvrstani gosti vide koliko volimo »ljubičicu bijelu« sred ljetne žege il’ ciče zime. Još pamtim koliko je trebalo biti lukav pa da iz kolone mladih razdraganih »zastavičara«, pod budnim okom »drugova i drugarica« nastavnika, čovjek zbriše u prvi haustor odmah po izlasku iz gimnazijskoga dvorišta, puno prije Savske ili Zrinjevca, dokud bi se kolona mogla već opako osuti pa bi drugovi svjesni omladinci mogli lako uočiti bijeg. Eh, kako nam je lupalo mlado srce dok smo se krili u onoj prvoj šupi, još na Končarevoj…
A danas? Novovjeki političari ne da srednjoškolce, i nas sve druge, ne tjeraju palicom da ih ljubimo i da im se divimo, već sad sve učine da se na njihovim paradama, inauguracijama komemoracijama i promocijama i ne pojavimo! Izmišljaju sve moguće i nemoguće, sve do koronavirusa – koji ako baš i nisu sami izmislili, a ono »napumpali« su ga do nadnaravnih sposobnosti – samo zato da ih nitko ne ometa u njihovu paradiranju. Kako super za mlade!
A ovaj američki recept sa zastavicama umjesto ljudi, pa to je doista ingeniozno! Imitacija mnoštva, koje ih obožava i ljubi! A za koje, ono pravo, su se pobrinuli kordonom od 20 tisuća policajaca, kako ne bi koji ljubitelj Amerike pomislio da su zastavice za branje te kako bi njih 200-tinjak na inauguracijskoj pozornici, s elitnim pjevačicama i drugim pripadajućim cirkusantima, moglo mirno »promijeniti svijet«. I još, zahvaljujući koronavirusu, poprimiti gotovo auru žrtve, jer eto, umjesto svih nas običnih, oni su bili spremni stiskati se na tom prostoru protivno svim epidemijski propisanim kvadratima, hrabro se izlažući pogubi zaraze, riziku da će još iste večeri, zbog dahtanja u iste mikrofone, biti na respiratoru covid-odjela… Mo’š mislit! Sve su mi vrijeme izgledali baš kao da nam se svima cerekaju, skriveni iza tih maskica (koje također poprimaju elitističke dizajne i obilježja) spremni da se – čim se kamere zagase – nastave družiti i ružiti po staronormalnim pravilima u nekom svom klubu, mirni i sigurni da ih njihovi dragi birači ne će ometati. Za suparnike istoga ranga, koji bi po logici i zaslugama s njima morali biti na pozornici…
Tja, ako nisu spremni u istom kolu plesati ili biti »kuš« iza maske, učas se smisle razni krimeni, sumnjive majice, zabranjeno znakovlje ili što već treba da ih se ne pozove na svečane parade. Tako to elite rade.
