Zanima me je li po crkvenom zakonu dopušteno da iz mene medicinski izvade spermatozoide, zamrznu ih i poslije ih ubrizgaju u moju suprugu budući da mi je ustanovljena azospermija? Imamo po 37 godina, u braku smo dvije godine i silno želimo dijete. Probao sam dobiti odgovor kod pojedinih svećenika, ali mi nitko ne daje pouzdan odgovor ili mi se izraze previše stručno tako da na kraju ništa ne mogu shvatiti. Unaprijed zahvalan u nadi da ćete mi što prije odgovoriti jer se osjećam jadno.
Čitatelj
Možda su se svećenici koji su Vam davali odgovor na Vaše pitanje služili naputkom o poštovanju ljudskoga života u nastanku i dostojanstvu rađanja »Dar života«, što ga je 1997. godine objavio Zbor za nauk vjere, a preveden je na hrvatski u izdanju »Kršćanske sadašnjosti«, pa ga možete i sami uzeti u ruke i pročitati ako su Vam se njihovi odgovori činili, kako pišete, »previše stručnima«. U njemu se daje i odgovor na Vaše pitanje. Zapravo, šesto pitanje u naputku glasi: »Kako s moralnoga stajališta ocijeniti homologno umjetno osjemenjivanje?« Odmah slijedi i odgovor: »Unutar braka ne može se dopustiti homologno umjetno osjemenjivanje, izuzev u slučaju kad tehničko posredovanje nije nadomjestak bračnome činu nego se javlja kao olakšica i pomoć da bi on postigao svoju prirodnu svrhu.« To bi bio i odgovor na Vaše pitanje u skladu s moralnim naučavanjem Crkve o bračnom činu i dostojanstvu rađanja, a koji se prema naputku »temelji na nauku Crkve o vezi između bračnoga čina i rađanja, te na shvaćanju osobne naravi bračnoga čina i ljudskog rađanja«. Naputak riječima pape Pija XII. nadalje pojašnjava da je bračni čin (spolni odnos između muža i žene) u svom prirodnom ustrojstvu »osobni čin, istodobna i izravna suradnja bračnih drugova koja je samom naravi djelatnika i vlastitošću čina izraz uzajamnog dara koji, po riječi Pisma, sjedinjuje ‘u jednome tijelu’.« Prema tome, moralom vođena savjest – nastavlja se tumačiti u naputku »Dar života« – »nužno ne zabranjuje upotrebu umjetnih sredstava kojima se jedino želi bilo olakšati prirodan čin bilo postići ispunjenje same svrhe normalno obavljenog bračnog čina«. Ako tehničko sredstvo olakšava bračni čin ili mu pomaže da dosegne svoje prirodne ciljeve, moralno se može dopustiti. No »kad god, naprotiv, takav zahvat stupa namjesto bračnog čina, moralno je nedopustiv«, a to bi kod vas i vaše žene bio slučaj. Naime, »umjetno osjemenjivanje kao zamjena za bračni čin zabranjeno je stoga što svojevoljno rastavlja dva značenja bračnog čina«. Premda kod Vas to ne bi bio slučaj, naputak govori kako je »dodatni znak takva razdvajanja masturbacija, kojom se obično pribavi sjeme; i onda kad se izvodi u svrhu rađanja, čin je lišen svoga sjedinjujućeg značenja: nedostaju mu … spolni odnos kao zahtjev moralnoga reda, odnos koji ‘u okviru prave ljubavi ostvaruje potpun smisao uzajamnog darivanja i ljudskog rađanja’«, pri čemu se citira dokument Zbora za nauk vjere »Izjave o nekim pitanjima spolne etike«.
U kontekstu Vašega pitanja naputak »Dar života« upozorava i na liječničke zahvate, za koje ističe da se ne smiju procjenjivati isključivo s tehničke strane, nego također i nadasve i s obzirom na njihovu svrhu, a to je dobrobit osoba te njihovo tjelesno i duševno zdravlje. Zato naputak kaže da »medicina koja hoće biti usmjerena cjelovitome dobru osobe, mora poštivati specifično ljudske vrednote spolnosti« te da je »liječnik u službi osoba i ljudskog rađanja: nema moć njima raspolagati ili o njima odlučivati«, no katkad se događa da liječnički zahvat tehnički zamijeni bračni čin kako bi se postiglo rođenje koje nije ishod ni plod bračnog čina. »U tom slučaju liječnički zahvat nije, kao što bi trebalo da bude, u službi bračnog sjedinjenja, nego sebi prisvaja roditeljsku ulogu i tako protuslovi dostojanstvu i neotuđivim pravima bračnih drugova i djeteta koje se ima roditi.«
Ti jasni odgovori, s druge strane, nipošto iz vida ne gube ni pitanje patnje kojima je uzrok bračna neplodnost, a kroz koje prolazite i Vi i vaša supruga, te stoga naputak »Dar života« ističe da »svi trebaju razumjeti i primjereno vrednovati patnju onih bračnih drugova koji ne mogu imati djece ili se boje dati na svijet hendikepirano dijete«. »Naravno je da bračni drugovi žele imati dijete: to je izraz poziva na očinstvo i materinstvo, koji je upisan u bračnu ljubav. Ta želja može biti snažnija ako je bračni par pogođen neplodnošću za koju se čini da je neizlječiva. Ipak, brak ne daje bračnim drugovima pravo imati dijete, nego samo pravo obavljati one prirodne čine koji su po sebi usmjereni rađanju. Pravo na dijete, u strogom smislu, bilo bi suprotno dostojanstvu i naravi braka.« Ipak, bez obzira na uzrok i na prognozu, neplodnost – kako Vaša tako i drugih bračnih parova – teška je kušnja pa je zajednica vjernika pozvana pružiti »svjetlo i podršku u patnji onima koji ne mogu ostvariti svoju zakonitu želju za materinstvom i očinstvom«. »Supruzi koji se nađu u tom tužnom položaju pozvani su u njem otkriti priliku za naročito sudjelovanje u križu Gospodnjem, tom vrelu duhovne plodnosti«, a tjelesna neplodnost supruzima može biti prilika »da izvrše druge službe važne za život ljudskih osoba, kao što je usvajanje, razni oblici odgojnog djelovanja, pomaganje drugih obitelji, siromašne ili oštećene djece«.
