U svakom broju »Glasa Koncila« treba osigurati prostor za naslov »Ubijaju kršćane« i pisati, javno iskazivati naš krik protiv zločina nad kršćanima. Zašto to ne činite? Je li to grijeh? Što praktično, a ne virtualno možemo učiniti za našu braću?
Poštovani! Muk, muk i muk! A muftija hrvatski/zagrebački, kao i njihova braća u okolici, hvali kako u Hrvatskoj Islamska zajednica uživa veliko poštovanje i finacijsku potporu (Ugovori), te ih predlaže kao model i drugim državama. Također, u Hrvatskoj grade se džamije enormnih veličina, ne po mjeri vjernika, nego za neka nova, buduća vremena, kako je jednom izjavio u sredstvima javnog priopćavanja. »Slučajno« su na crti – »ruti« prema zapadu i zapadnoj Europi?!
Zašto se s našom Islamskom zajednicom ne razgovara otvoreno, jasnim, razumljivim uobičajenim jezikom i zašto se ne traži njihov praktički angažman na zaštiti kršćana u islamskim zemljama? Kako napraviti i pritisak za reciprocitet u poštovanju?
Svjedoci smo ovoga groznoga stanja u kojem se u tzv. razvijenom svijetu ne poštuje kršćanin i kršćanstvo kao temelj zapadne civilizacije, a na istoku i jugu godišnje se zakolje i ubije na milijune kršćana. Dokle?! Otvorimo oči i usta!
Ivo Udovičić
Da, slažemo se s Vama: treba trajno izvještavati o progonu i ubojstvima kršćana (ne samo katolika) u cijelom svijetu. Mi to doista i činimo, svaki put kada dođemo do takve vijesti, bez obzira iz kojega našega pouzdanoga izvora – informativnih agencija i servisa Svete Stolice ili s njom povezanih, kao i katoličkih i ostalih uredništava s kojima surađujemo. Svakomu redovitomu čitatelju našega tjednika to ne će promaknuti, kao što mu ne će promaknuti da o tome izvještavaju i naši ostali vjerski listovi, Informativna katolička agencija, Hrvatski katolički radio, Radio Marija i brojni portali koji prenose mnoge vijesti s područja vjere i djelovanja Katoličke Crkve u Hrvatskoj i svijetu.
U nemilim i životno opasnim okolnostima u kojima žive mnoga naša braća, na što i mi često upozoravamo prenoseći ponajprije riječi i apele pape Franje, naša je dužnost – kao što navodite – pisati i izvještavati. Ne slažemo se s Vama da šutimo jer to nije točno. Možda Vam se tako čini zbog toga što nemamo posebnu rubriku koju predlažete, ali osim izvještavanja o patnji naše kršćanske subraće u vijestima iz inozemstva, prethodnih smo godina posvetili puno prostora progonu kršćana i onim organizacijama, udrugama i inicijativama koje upozoravaju na to teško stanje u raznim rubrikama, od teološkoga osvrta do izvještavanja o ubijenim kršćanima i misionarima po cijelom svijetu. U našem ćete tjedniku gotovo iz tjedna u tjedan pronaći i izjave i svjedočanstva, informacije i činjenice koje iznose poglavari tamošnjih, najčešće istočnih Crkava sjedinjenih sa Svetom Stolicom, ali i drugih kršćanskih Crkava i zajednica, koji nas osim toga pozivaju na molitvu i konkretno djelovanje.
A što mi kao vjernici kršćani, katolici konkretno možemo učiniti za našu progonjenu braću, za one koji su u stalnoj životnoj opasnosti? Ponajprije, možemo i sami upućivati apele i zauzimati se za njih, možemo se priključiti međunarodnim inicijativama koje se zauzimaju za zaštitu kršćana u zemljama gdje su ugroženi, možemo im pomoći i konkretnom karitativnom (novčanom) pomoću, svaki put kada nam se pruži za to prigoda.
Jednako tako, uvjereni u snagu i moć molitve, možemo moliti i priključiti se raznim molitvenim inicijativama za progonjene kršćane i za mir u svijetu.
Osim toga, svojim javnim mirotvornim zauzimanjem možemo pozivati i na međuvjersko prihvaćanje (a ne samo toleranciju i reciprocitet), pozivati sve pripadnike drugih vjerskih zajedica, a među njima i pripadnike islamske zajednice u Hrvatskoj i u svijetu, da i oni učine još više za zaštitu svoje subraće i sunarodnjake kršćanske vjere u svojim zemljama. Moramo dodati i to da nismo upoznati s inicijativama koje u tom pogledu poduzimaju pripadnici islamske zajednice u Hrvatskoj, ali bismo Vas htjeli podsjetiti kako su kršćani kroz povijest bili mnogo puta dobro prihvaćeni u zemljama s većinskim muslimanskim stanovništvom, posebno na Bliskom istoku. Progon kršćana, pa i njihovo gotovo istrebljenje u nekim zemljama s većinski muslimanskim stanovništvom u novije vrijeme gotovo smo sigurni da nema nikakve veze s njihovom vjerskom pripadnošću, nego s borbom za vlast i prevlast na političkom i ekonomskom planu. Kršćani, ali i svi drugi istinski vjernici, zapravo žrtve su sramotnoga odnosa ponajprije međunarodne zajednice prema njima. Apeli pape Franje, iz tjedna u tjedan, iz nedjelje u nedjelju s molitve Anđeoskoga pozdravljenja na Trgu sv. Petra, kao i one koje upućuje svjetskim državnicima koje prima u audijencije, kao da nisu dovoljne da u njima pobude osjećaje suosjećanja i pravde kojima bi se zauzeli za mirno rješenje brojnih svjetskih sukoba.
I na tom je planu naša odgovornost kao vjernika velika. I mi sami moramo u svojim sredinama poticati naše odgovorne političare da i sami očuvaju vrjednote kršćanske civilizacije u našem društvu, da javno govore o patnji naše kršćanske subraće, ali i da poduzmu konkretne mjere kako bi se ona spriječila. Naša je vjernička obveza pridružiti se apelima i molitvama pape Franje i vjerskih poglavara progonjenih kršćana, kao što smo rekli, ali kao građani moramo i dužni smo vršiti pritisak na sve one koji donose društveno važne odluke i koji svojim djelovanjem mogu ne samo ublažiti, nego i spriječiti i prekinuti patnje naše subraće u vjeri po cijelom svijetu. Potpora našega tjednika u tim plemenitim nakanama, posebno izvještavanjima i pozivanjem na mir, sigurno ne će izostati ni ubuduće.
