KAD SE ZEMLJI LJULJAJU TEMELJI Apokaliptička predviđanja i biblijska poruka nade

Snimio: I. Tašev | Potres u Sisačkoj biskupiji - Petrinja

Kad se zemlja zatrese, mnogi se, čak i vjernici kršćani, pitaju je li sve što se oko nas događa uopće »slučajno«? Nije li stvarno došao kraj Zemlji i našemu svijetu?

U kriznim trenutcima ljudske povijesti vjernici, ali i oni koji (do sada) nisu (bili) baš tako religiozni, rado posegnu za biblijskim tekstovima i u njima pokušavaju pronaći opravdanje ili objašnjenje što se događa ljudima i svijetu u kojem žive. Upravo u vrijeme kriza biblijski apokaliptički tekstovi postanu veoma popularni, čitani i navođeni. Unatoč dugoj povijesti opetovanoga navješćivanja da je »svršetak blizu«, čitavo se čovječanstvo u posljednje vrijeme našlo u dobu svoga postojanja u kojem, opet i ponovno, raste svijest o tome da je svjetska katastrofa zaista »blizu, na vratima« (Mt 24, 33) i da se ovaj put stvarno događa. Pritisnuti raznim nedaćama i zatečeni potresima, stječemo dojam da smo upravo mi dionici događanja »posljednjih vremena«. Tvrdnja na koju se pozivaju suvremeni (neo)apokaliptičari jest da se upravo sad približilo vrijeme propasti svijeta i da se ljudskomu rodu i cijelomu svijetu približio kraj. Kad se zemlja zatrese, mnogi se, čak i vjernici kršćani, pitaju je li sve što se oko nas događa uopće »slučajno«? Nije li stvarno došao kraj Zemlji i našemu svijetu?

Kad se ljuljaju temelji zemlje, ljulja li se i naša vjera?

S tim su se pitanjem susretali mnogi ljudi i vjernici prijašnjih vremena. Svi koji su se tijekom povijesti susretali s velikim nevoljama i nedaćama vjerovali su da je neki oblik apokalipse koji se događao u njihovo vrijeme bio »stvarna apokalipsa«, a sve prijašnje apokalipse, bolesti, zaraze, potresi i prirodne kataklizme da su bile samo neispunjene prijetnje. Čini se da ni s nama, kojima se događaju danas nevolje našega doba, nije drukčije. Ipak, razlika je u tome što je uvjerenje da se današnja apokaliptička događanja već zbivaju i ostvaruju, da je propast svijeta stvarno već uvelike počela i da se stvarno već događa kraj svijeta od kojega nitko ne može pobjeći danas već toliko naraslo te oblikuje svjetsku ekonomiju i politiku, a i svakodnevni život ljudi. Premda je mnogima taj podmukli div još nevidljiv i skriven, a mnogi ga smatraju tek pustom tlapnjom ili nekim oblikom teorija zavjere, mnogi se s njime već bore, osobito u trenutcima kad se tlo pod nogama miče, a potres uništava njihove kuće i domove. Kad se ljuljaju temelji zemlje, ljulja li se i naša vjera?

Biblijska apokaliptika i katastrofe posljednjih vremena

Kad osjećamo i doživljavamo da su naša Zemlja i ljudski rod s njom zajedno u svojoj opstojnosti i dostojanstvu ugroženi, biblijske se apokaliptičke slike gotovo same od sebe pojavljuju u našoj svijesti. Što nam je činiti kad se gore potresaju, brjegovi se ljuljaju, zemlja se provaljuje, kad se ljulja krug zemaljski i ljudi što na njem stanuju izdišu od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu (usp. Nah 1, 5; Mt 24, 29-31; Mk 13, 24-27; Lk 21, 25-26)? Kako se ponašati i živjeti svoju vjeru u vremenima kad nas sustignu zaraze i bolesti kojima se ne vidi kraj? Je li bolest našega planeta Zemlje, kako papa Franjo primjećuje, bolest koja vodi prema smrti i nestajanju? Ima li još šanse za spas Zemlje i njezinih stanovnika? Je li ova kriza koja sve više zahvaća svijet i ljude koji na njemu žive »kriza apokaliptičkih razmjera«? Uzvraća li Zemlja udarce koje joj je nanio ljudski rod? Što o tome poručuju biblijski apokaliptički tekstovi i na što nas upućuju? Je li u Bibliji govor o »kraju svijeta« ili je riječ o nečem sasvim drugom? Imamo li pravo biblijske apokaliptičke tekstove čitati kao one koji navještaju razaranje i uništenje Zemlje, planeta na kojem ljudi žive? Je li u apokaliptičkim biblijskim tekstovima uopće riječ o navještaju razaranja cjelokupne materijalne stvarnosti i o uništenju ljudskoga roda čiji su dani na Zemlji odbrojeni?

Istina koju naviješta apokaliptička literatura jest da su sva vremena apokaliptička vremena – vremena propadanja staroga i odluke izgradnje novoga svijeta. Ono što se događalo prije dovelo je do ovoga što se događa sada. Onako kako se sada budemo ponašali temelj je novih vremena koja dolaze.

Za pronalazak odgovora ne će nam pomoći doslovno čitanje i tumačenje biblijskih tekstova. Biblijske apokaliptičke tekstove valja čitati malo drugačijim očima.

Poticaj na vjernost Bogu usred beznađa

Povijesni je i životni kontekst nastanka apokaliptičke literature, bez imalo pretjerivanja, bio veoma težak. Riječ je uglavnom o vremenima kad se židovski i kršćanski narod nalazio u trenutcima nevolja, bezutješnosti, ugnjetavanja, velikih nepravda, ratova, velikih nacionalnih i osobnih katastrofa. Apokaliptički tekstovi što ih nalazimo u Bibliji svojevrstan su vjernički odgovor i reakcija na krizna stanja u kojima se našao ne samo izraelski narod, nego i drugi narodi tada poznatoga svijeta, a napose vjernici novonastale vjerničke zajednice – Crkve. To iskustvo života zabilježeno u biblijskoj apokaliptičkoj literaturi svjedoči o uzdignućima i propastima političkih, ekonomskih i vojnih sila, država i carstava. To se osobito odnosilo na stanje država i zemalja u kojima su živjeli i čiju su sudbinu uzdignuća i propadanja promatrali i stjecali iskustvo. Ipak, jedno od najupečatljivijih i najtjeskobnijih iskustava koje je oblikovalo svijest i egzistencijalnu dramu biblijskih apokaliptičkih autora jest propadanje njihove vlastite zemlje, njihove vlastite domovine.

Unatoč nadi blizine ostvarenja kraljevstva nebeskoga, progonstva i egzistencijalna nesigurnost dovodili su vjernike u emocionalno i realno stanje izdomljenosti, iskorijenjenosti iz vlastitoga doma. Život praćen stalnim osjećajem nesigurnosti i obezemljenosti donekle je mogao biti pokrpan gostoljubivošću i milosrđem braće i sestara kršćana koji su prognanike primali u svoje domove i svojom im milostinjom omogućavali preživljavanje (usp. Rim 15, 26; 2 Kor 8, 1ss). Ipak, žeđ i glad za realnim mirnim domom, zavičajem i zemljom koja im je na nemilosrdan način oduzeta i iz koje su prognani teško je mogla biti utažena. Upravo u tim okolnostima apokaliptici podgrijavaju duboku nadu prognanoga naroda u ostvarenje Božjega obećanja o mirnom, sigurnom i stabilnom životu u njihovoj zemlji. Biblijska vjera i nada koju apokaliptici svjedoče daje odgovor vjernicima koji se nalaze u stanju iskorijenjenosti, izemljenosti i izdomljenosti, izvan svoje zemlje, kao i onima koji u njoj žive, ali se osjećaju i doživljavaju od nje odvojeni, jer su u svojoj vlastitoj zemlji potlačeni i obespravljeni. Ta vjera apokaliptičkih pisaca temelji se na povijesnom iskustvu Izraela zapisanom u Bibliji da Bog uvijek izbavlja svoj narod i vodi ga u njegovu zemlju.

Početak novoga i boljega života

Unatoč tomu što se čini da se razna apokaliptička predviđanja događaju baš u naše vrijeme i da propast svijeta baš nama prijeti, valja se vratiti biblijskim apokaliptičnim tekstovima i čitati ih u pravom svjetlu pokušavajući otkriti istinsku poruku Božju za nas. Prije svega valja imati na umu da apokaliptički spisi govore o uništenju i propastima političkih i ekonomskih sila, velikih država i njihovih vlastodržaca. Apokaliptički događaji, koje predviđaju biblijski tekstovi, govore o potrebi prestanka dotadašnjih aktivnosti i uobičajenoga života. Usred muka i nevolja, dok se tlo pod nogama trese, rađa se potreba stvaranja novoga svijeta, novoga neba i nove zemlje. Prijašnji običaji, prijašnje navike i djelovanja, planovi i uobičajene aktivnosti osuđeni su na propast. Istina koju naviješta apokaliptička literatura jest da su sva vremena apokaliptička vremena – vremena propadanja staroga i odluke izgradnje novoga svijeta. Ono što se događalo prije dovelo je do ovoga što se događa sada. Onako kako se sada budemo ponašali temelj je novih vremena koja dolaze.

Apokaliptička vremena su danas

Doista, i ovo su apokaliptička vremena. Vrijeme u kojem živimo potiče nas na bolan proces raznih oblika gubitaka i uništenja. Međutim taj je proces usporediv s operacijom koju mora provesti liječnik da bi sačuvao život pacijenta. Ovo je vrijeme prije svega ispunjeno pozivima na činjenje novih i pozitivnih stvari. U apokaliptičnim vremenima izumiru oni koji su, kao i u dane Noine, zemlju ispunili nasiljem, iskvarili je, nepravdom napunili, bića na zemlji izopačili, napunili svijet opačinom (usp. Post 6, 5-13). Nasuprot tomu, život čuvaju oni koji ga predaju i svoja umijeća stavljaju na raspolaganje za spas svojih prijatelja i braće (usp. Lk 16, 9; 17, 33; Iv 15, 13). Preživljavaju oni koji podižu nadu da svijet može biti drugačiji i bolji, a oni koji se kane nakon krize vratiti na staro i uobičajeno ponašanje ginu i nestaju.

Apokaliptički opisi ostali su nama kao svjedočanstvo nade kršćana u bolje sutra, u preživljavanje unatoč razaranju i opustošenju. Umjesto da čitanjem apokaliptičkih tekstova plašimo sebe i druge »smakom svijeta« i »propašću«, čitajmo ih kao hrabro svjedočanstvo povjerenja u Boga i ispovijest vjere u mogućnost uspostave nove i drugačije budućnosti, novih i drugačijih odnosa. Kad svi zakažu, kad se poljulja sve što je do sada izgledalo sigurno i stabilno, ostaje nam vjera u Boga i nada u bolje sutra. Kad se zemlji tresu temelji, vjera u Boga biva još jača! Ljudi koji su vjerovali Božjemu pozivu na izgradnju novoga i boljega svijeta nadživjeli su sve nasilnike i nepravednike, nadživjeli su bolesti i zaraze, preživjeli su pandemije i sve potrese. Novi i drugačiji svijet rastao je upravo iz njihove vjere i ohrabrenja što su ga u kriznim trenutcima prenosili svojim bližnjima.

IZVORGlas Koncila br. 2/2021.
Prethodni članakKAMPANJA JE ZAPOČELA (Ne)uspjeh cijepljenja protiv koronavirusa
Sljedeći članakKATICA KUPINIĆ Jedno od rijetkih nasmijanih lica nakon razornoga potresa