KAKO IZVESTI REVOLUCIJU Povratak na novu staru platformu

Otkako je ožujski potres »razbudio« metropolu s okolicom, moja ženica Jelica i ja svakodnevno zajedno naglas molimo krunicu, a otkad se stresla i Petrinja, počeo sam moliti još jednu, onako »u sebi«. Dotad… hm, nemojmo reći da nismo molili nikad, ali na svaki ženin poziv uvijek sam imao obranu u svom takozvanom »mladenačkom duhu«, njegovanom još od koncilskoga doba kad sam tvrdio da molitvu valja oblikovati vlastitim riječima i mislima, a ne samo »biflati« i »brojiti Marije«, ponavljati »formule« bez ikakva razmišljanja. Štoviše, bijah tad hrabren i ponekim, isto »mladodušnim« velečasnim ili patrom, koji su se – nemojmo sad reć i sami podrugivali – slatko smijali mojim pričicama o tome kako moja baka i njene prijateljice mole krunice i dok kuhaju varivo, peru robu na ruke, metu i pletu… I još stignu vidjet što ja radim, i povuć’ me za uho, pogledom ošinut unuče, sve onako »uronjene« u molitvu. Život me počeo dovoditi u dvojbe jesam li baš u pravu glede tih mojih molitvenih stavova, no… tek su me potres i korona »na koljena« oborila pa sam, još onako klecavih nogu, uz Jelicu konačno glasno klasično »promolio«. Prvo sam i ja samo »nizao«, »tukao« Zdravomarije do pedeset, misleći više na to tuče li mi to novi potres pod nogama, na sedmom katu između neba i zemlje… No sad mi već sasvim solidno ide, dobru mi sigurnost i mir pruža glasna zajednička krunica, na koju često ja sad prvi pozivam Jelicu. Ponekad mi misli i ostanu na pokojem otajstvu, osobito radosnom… Još samo da mi je ona čvrsta vjera bakina, i vjera njenih prijateljica, žena koje su već od navršene pedesete molile spremne kao mudre djevice, odlazeći do doktora tek da im ublaži boli u starosti, a ne – poput njihovih današnjih vršnjakinja (i mene?) – po »čudesno ozdravljenje«, uvrijeđene što se od doktora nisu vratile… pomlađene!?

Nailazeća uža obitelj, koronski prorijeđena, »ulovi« li nas u molitvi… Ha, unučad nam se ponekad čak pridruži, a djeca rođena, zetovi i snahe, nekako nas – osobito mene – više u čudu gledaju, samo što se ne »krste«. Čak mi naša kći Marta, onako polusažalno kao da smo već postali prijatelji gospona Alzheimera, veli da nas je »lijepo vidjeti«, ali da joj se čini da »nema neke evolucije«, već da sve ide još nagore otkako sam i ja počeo moliti! Pa sam joj rekao, njoj i onom njenom Marku, da je nama ovako puno bolje, ako baš i nismo dosad riješili sve svjetske probleme. I još sam im rekao da bi i njima bilo pametnije skinuti se s tih njihovih »fejsbukova« i »twitova«, ne samo zato što bi im bilo puno mirnije na našoj »platformi«, već zato što bi tek tada možda izveli i… pravu svjetsku revoluciju!

IZVORGlas Koncila br. 4/2021.
Prethodni članakSDS-ov DOSJE O BISKUPU STJEPANU BÄUERLEINU (5) »Veći dio prostora zauzimaju fotokopije korespondencije biskupa«
Sljedeći članakŽUPA SV. IVANA KRSTITELJA NA ZAGREBAČKOJ NOVOJ VESI Posljednji događaji ljude su vratili župi, opet u svijest dolazi obiteljska crta župe