Malo je danas mjesta na kojima poezija ne životari: nije pretjerano reći da odlaskom svakoga čitatelja kojemu je uzalud bila namijenjena i sama odumire. No mjesto na kojem poezija i danas nesumnjivo uživa počasni su crkveni naslovi: jer odlaskom svakoga svetca koji ih je zaslužio oživljava poezija u svojoj iskonskoj zadaći. U riječ(i) sažeti čovjeka, a da on ipak ostane čitav. Primjerice, Marijinu služinsku poniznost i kraljevsku čast sliti u »Prijestolje mudrosti«.
Ipak, zbog minijaturističke naravi takva zadatka ni svestranost pjesnika ni svetost njegova predmeta ne jamče ispravno shvaćanje. Takav je slučaj s jednim od najvećih filozofa u povijesti čovječanstva kojega – možda baš zbog reputacije »anđeoskoga naučitelja« – današnji mislioci odbacuju kao suviše uznosita, a premalo iskustvena. No ako svetoga Tomu Akvinskoga – kojemu se prošle godine navršila 750. obljetnica rođenja, a ove godine 800. godišnjica smrti – zanemaruje suvremena teologija i filozofija, nikada ga nije mogao zanemariti Božji narod. Ne zbog njegove teologije ili filozofije, nego zbog – njegove poezije.
»Lažne« pjesme svetoga Tome
Od klanjanja do Tijelova
»Anđeoski naučitelj« autor je, naime, pet najpoznatijih crkvenih himana posvećenih otajstvu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove: »Usta moja uzdižite«, »Veselo svetkujmo svečani blagdan taj«, »Riječ Svevišnja se pojavi«, »Hvali, Sion, Spasitelja« i »Klanjam ti se smjerno«. Samo po začetnim stihovima rijetki će prepoznati više od dviju pjesama: »Klanjam ti se smjerno« odjekuje gotovo svakim klanjanjem, a posljednje dvije kitice prvoga himna – »Divnoj, dakle, tajni ovoj« – obvezatno zaključuju euharistijsku pobožnost. No i ostale su pjesme u puku toliko uvriježene da se o njihovu autoru i ne razmišlja. Koga su mimoišle česte koncertne izvedbe zaključnih kitica drugoga spomenutoga himna (poznatijih kao »Panis angelicus«), teško da ga je zaobišao i pučkim zborovima omiljen napjev iz trećega himna, »O hostijo spasonosna«. Ipak, tek posljednica »Hvali, Sion, Spasitelja« do danas čuva euharistijsku vezu sa svetkovinom Tijelova, za koju su sve pjesme – uz iznimku Tomine privatne »Klanjam ti se smjerno« – 1264. izvorno i skladane.
Od legende do povijesti
Legenda o toj prigodi očuvana je u »Svetom Parnasu«, jednoj od euharistijskih drama (»autos sacramentales«) Pedra Calderóna de la Barce: poganske proročice Sibile sazivaju najveće crkvene naučitelje Zapada na natjecanje u opjevavanju Presvetoga Sakramenta, pri čemu pobjedu nad Jeronimom, Ambrozijem, Augustinom i Grgurom odnosi – Toma. No neki su u toj legendi prepoznavali i povijesni siže, pri čemu bi uloga Sibilâ dopala papi Urbanu IV., a uloga Tomina suparnika svetomu Bonaventuri, koji je, očaran zvukom dominikančeva himna, navodno razderao vlastiti sastavak. Povijesna mogućnost da su se dvojica pjesničkih suvremenika u Rimu srela i takmila doista postoji. No vjerojatnije je da je dužnost pjesmotvorca tijelovskoga oficija – dijela brevijara koji valja izmoliti u jednom danu – papa unaprijed povjerio Tomi. Jer upravo ga je Akvinac i privolio da bulom »Transiturus« 1264. utemelji svetkovinu Tijela i Krvi Kristove.
Dominikanac kojega su prevodili isusovci
Tomine pjesme u hrvatskim se crkvama danas pjevaju u vjernom, muzikalnom i jezično krjepkom dvadesetostoljetnom prepjevu isusovca i pjesnika Milana Pavelića.
t Akvinčevih himana u rukopisu je ostavio još jedan isusovački književnik, Ignjat Đurđević, kojemu se 2025. navršava 350. obljetnica rođenja.Od teologije do poezije
Duhovno ozračje iz kojega je ponikla nakana »euharistijskoga naučitelja« umnogome je poznata. Osim svježih vijesti o euharistijskom čudu u Bolseni, u svijesti svih teologâ te je godine još odjekivala izjava Četvrtoga lateranskoga sabora kojom je 1215. nauk o stvarnoj Kristovoj prisutnosti pod prilikama kruha i vina potvrđen riječju »transupstancijacija«. Pa i sam je Toma odlučno tvrdio da je vrhunaravni učinak oltarskoga sakramenta »preobrazba čovjeka u Boga«. No korijene njegovim tijelovskim himnima valja potražiti i onkraj teologije. Nisu to tek napjevi himnografa Venancija Fortunata, Rabana Maura i Adama od svetoga Viktora, na koje se Toma metrički i motivski oslonio: ni svetac ne bi mogao ostati gluh na novi pjev tadašnjih pjesničkih škola. Posljednji trubadur Guiraut de Riquier i prvi dolčestilnovist Guido Guinizzeli Tomini su vršnjaci, rođeni u doba kada se glas o truveru Teobaldu od Navare i minnesingeru Ulrichu od Lichtensteina već proširio po čitavoj Europi. A teško je vidjeti puki slučaj i u činjenici da je sveti Franjo Asiški »Pjesmu stvorova« dovršio u doba Tomina rođenja, kao i u svjedočanstvu da je Dante svoju Beatrice ugledao baš u godini Tomine smrti.
Od Franje do Dantea
Štoviše, treba li pronaći »zlatnu kopču« srednjovjekovnoga asketizma s novovjekovnim humanizmom, bit će to upravo Toma: teolog koji je poput Dantea čitao »bajkovitu teologiju« Hesioda i Homera i doktrinarno citirao Vergilija i Horacija, ali je nalik Franji sumnjičio pjesnike koji uzburkani »žamorom svjetine« brojnim lažima »burkaju strasti« slušatelja; estetičar koji je Ljepotu vidio u jedinstvu, skladu i jasnoći, ali je u ljepoti pjesama koje služe »samo tomu da znače« razviđao »nedostatak istine«; poetičar koji je u pjesničkoj poredbi motrio naravnu radost duše, ali je poeziju smatrao »najmanjom od sviju znanosti«; pjesnik koji bi ljubavne pjesnike protjerao iz grada zbog kršenja devete Božje zapovijedi, ali bi u trima svojim knjigama suosjećajno branio ljubav pjesnika prema vlastitim pjesmama. »Iz svih njegovih misli isijava temeljna i prvobitna poezija; osobito iz misli kojom sve njegovo razmišljanje započinje. To je snažna ispravnost njegova osjećaja za odnos između uma i stvarnoga predmeta izvan uma«, zaključit će njegov biograf Gilbert Keith Chesterton.
Prvi »limerick« napisao je – crkveni naučitelj?
Od tišine do ispovijesti
No iz Tominih tijelovskih – ujedno jedinih – pjesama izvire i drukčija vrsta poetičnosti; treba samo pred njima zastati u tišini, jer »umetak tišine sladi pjesmu«, veli Akvinac. Tako se, primjerice, razaznaje egzegetska slojevitost koja u distihu »I on prođe sijuć tlima / zrnje riječi Božijih« prispodobu o sijaču Božje riječi sjedinjuje s navještajem plodonosne smrti zrna božanske Riječi. Tako se, primjerice, razaznaje i estetska osjetljivost koja prepoznaje »čudesnu stvar« u odstupanju uzvišenih slika »Kruha anđeoskoga« pred blagovanjem ubogara. Ima kristološke tankoćutnosti u pjesnikovu supostavljanju Velikoga svećenika koji se predaje učenicima »zaodjev se u jela lik« s krvožednom svećeničkom četom kojoj ga u istom trenu predaje učenik. Ima i sakramentološke širokogrudnosti u naizgled rigidnoj postavci da »Jeo jedan, jelo trista, / svaki prima svega Krista / nit ga jelom nestaje«. No sva je ta razigrano ritmizirana i slikovno napeta teologija ipak iskustvo jednoga prizemljenoga, vjernoga Tome: »Rana kao Toma ja ti ne vidim, / ipak Bogom svojim priznajem te s njim.«
Od anđela do čovjeka
Stih gdje najjasnije autoreferencijalno zveči Akvinčev glas nije tek mjesto sentimentalnoga susreta s transcendentnom stvarnošću. On je i upozorenje: sveti Toma svoje himne pjeva s nama! Štoviše, on pjesmi i podučava. Tomu je namijenio opsežni komentar čitava Psaltira, iz kojega se može iščitati i kako razumjeti, pjevati i živjeti himne. Himan je, naime, »pohvala Bogu pjesmom«, a pjesma »zanos uma koji u razmatranju vječnih stvari izbija naglas«. Četiri su svrhe toga zanosa: »divljenje visini Božje moći«, »protezanje do izvrsnosti vječnoga blaženstva«, »prianjanje uz božansku dobrotu i svetost«, »nasljedovanje božanske pravde na djelu«. Pjevanje, dakle, nije puko glasanje: hvala se daje »srcem, riječju i djelom«, pa mora biti nakanom nepokolebljiva, glasom neporočna, činom nenadglasna. »Kada glas ne dolazi iz srca, nije moj«, otkrit će Toma svakomu čovjeku anđeosku lozinku: jer ako glas nije moj, tada se pjesmom ne mogu suobličiti onomu koji me za svoju vječnu glazbu stvorio. Nije čudno što su »anđeoskomu naučitelju« pjesničke duše svetih otaca nadjenule i naslove »sveopćega naučitelja« i »naučitelja čovječnosti«: on je sav Božji narod učio pjevati poput anđela da bi postao više – čovjekom.
Pjesnik koji uči pamćenju
