U 18. stoljeću i Zagreb je započeo davati znamenite hrvatske pisce, a među prvima je takvim književnik komediograf i pjesnik Tituš Baltazar Brezovački. Rođen je 4. siječnja 1757. u Zagrebu. Godine 1773. ušao je u pavlinski red. Bogosloviju je započeo studirati 1776. u Lepoglavi, a potom ju je, kao i filozofiju, završio u Pešti. Zaređen je 1781. Nakon što je ukinut pavlinski red prešao je u svjetovne svećenike, često mijenjajući župe. Godine 1789. preselio se u Zagreb. Početkom 1799. premješten je nakratko u Ruševo pokraj Požege. U proljeće 1800. postao je prebendarom Svetoga Ivana kod župe sv. Marka u Zagrebu, gdje je umro 29. listopada 1805.
Književni ugled stekao je dramskim radom. Drama »Sveti Aleksi« napisana je 1786. za đake varaždinske gimnazije kao tipična školska drama. U središte književne pozornosti stavljaju ga komedija »Matijaš Grabancijaš dijak«, prikazana 1804., te igrokaz »Diogeneš iliti sluga dveh zgubleneh bratov«. »Nedvosmislena je nakana Tituša Brezovačkoga koji želi da se njegovi sugrađani ‘navčiju vljudnejši biti’ i da ‘drugi put budu spametneši’, zato ih poučava zornim primjerima i sredstvima koja smatra primjerenima, razumljivima i privlačnima publici kojoj se obraća« (V. Krušić).
Kao pjesnik Brezovački se ističe latinskom pjesmom »Utok triju sestara, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije« iz 1790., u kojoj se tri hrvatske zemlje obraćaju novomu banu Erdödyju (koji će izreći znameniti »Regnum regno…«) da ih zaštiti od mađarskoga presizanja te poglavito epilijem »Jeremijaš nad hrvatskoga orsaga zrušenjem nerekujuči«, također s političkim značenjem, u kojem kritizira raspad moralnih vrjednota u Hrvatskoj, o čemu govore i stihovi: »Kak naglo Horvatske Domovine sini / ostavljaju krepost, ki je kinč jedini / bil pređev negdašneh, koga vu sredini / vsakojačkeh smutnjih svoji Domovini.« Nepobitno, »on je kao pretpreporodni djelatnik vidno sudjelovao u začetcima moderne nacionalne misli, one svijesti na kojoj će počivati temeljne odrednice ilirizma i hrvatskoga narodnoga preporoda« (N. Kolumbić). (L)
