Svi ljudi, bez obzira na to jesu li vjernici ili nevjernici, žive vlastiti život prema određenom shvaćanju koje je rezultat razvoja ljudske misli i svijesti kroz povijest. Poznato je da se shvaćanje života mijenjalo kroz povijest čovječanstva te je uvijek ovisilo i ovisi o vrlo različitim čimbenicima i okolnostima. Pod njihovim utjecajem čovjek je uvijek stvarao svoj vlastiti konkretni oblik života, svoju specifičnu kulturu. Danas smo svjesni da ima mnogo različitih kultura te se moramo osloboditi mišljenja da postoji samo jedna dobra i ispravna kultura; i da je to upravo ova naša zapadnoeuropska kultura.
Ono čime je ta kultura podosta uspješno zarazila svijet, jest želja za napretkom bez granica, zbog koje je čovjek prisiljen na neprestano traženje novih izvora moći kako bi osigurao svoje preživljavanje, zadovoljio svoje potrebe i svoju čežnju za srećom. Sve svoje duhovne sposobnosti, prije svega svoj praktički razum, toliko usredotočuje na taj cilj da je na opće ljudske ciljeve svoga duha i svoga teoretskoga razuma gotovo potpuno zaboravio. Kroz empirijske znanosti čovjek je jednostrano preuzeo ulogu konstruktora, analitičara i sintetičara. A onu dimenziju svojega razuma koja se bavi metafizičkim pitanjima je zapustio. U prirodnim zakonima više nije kadar prepoznati navjestitelje mudrosti i neizmjerne snage Stvoritelja svijeta pa mu mnoga životna pitanja ostaju zagonetkom.
Najmudriji među nama već desetljećima govore o pogrešnom usmjerenju naše civilizacije tražeći alternative tome instrumentalnome razumu koji stoji u službi ljudskih potreba i požuda, u službi ideologije neprestanoga povećavanja materijalnoga blagostanja pod svaku cijenu. Mnogi, među njima i nosioci Nobelove nagrade, traže brzu obnovu moralnih vrednota. Traže odgovornost za buduće generacije i za čitavi svijet. No ima li današnji čovjek dovoljno snage, volje i svjetla duha za takav duhovni zaokret?
Postoje očiti znaci da današnji čovjek sve više dolazi do spoznaje da znanstveni instrumentalni razum nije u stanju rješavati probleme čovjeka i društva današnje civilizacije, da nije u stanju definirati vrjednote i nove ciljeve današnje civilizacije, pomoću kojih bi se izišlo iz sveopće krize našega vremena. Za taj teški posao potrebni su drugi izvori spoznaje i snage, napose duhovni izvori koji se temelje na filozofskim spoznajama te na dubokoj mudrosti velikih svjetskih religija, kao i na kršćanstvu.
Istraživanja pokazuju da ljudi na Zapadu posvećuju veliku pozornost religijama kao što su budizam i hinduizam, tražeći baš u njihovim tradicijama duhovnu snagu i prosvjetljenje za novo usmjerenje života. Nas kršćane zaista začuđuje ta pojava. Iznenađeni smo te se pitamo: Zašto naš zapadni suvremenik – nekada oduševljeni katolički kršćanin i još uvijek formalni vjernik – ne okreće svoj duhovni pogled na kršćansku tradiciju očekujući od nje snagu i nadahnuće za izlaz iz sveopće krize? To pitanje ne postavljamo iz duhovne ljubomore prema spomenutim religijama nego iz spoznaje i uvjerenja da kršćanstvo u najvećoj mjeri posjeduje baš onu snagu i ono prosvjetljenje duha koje današnji takozvani moderni čovjek nužno treba da bi se mogao osloboditi iz vlastitoga »zatvora« pogrešnih projekata razvoja.
Ako se usuđujemo postaviti pitanje o krivnji za to stanje, onda je najpoštenije da je tražimo kod sebe a ne kod takozvanoga modernoga čovjeka. Kad se govori o odgovornima, onda se tu apsolutno na prvome mjestu mjesto misli na teologe, na kler, a onda i na sve vjernike. Svi zajedno činimo Crkvu i jesmo Crkva: svaki na svoj način i svaki sa svojim poslanjem. Kršćanstvo kao sustav ideja i kao institucija Crkva žive samo kroz naš život. Oni su spoznatljivi u svojem duhovnom bogatstvu i svojoj korisnosti za čovjeka i čovječanstvo samo kroz živu vjeru vjernika. U tom je duhu vlastite odgovornosti razmišljala Crkva na Drugome vatikanskom koncilu tražeći obnovu liturgije, teologije, duhovnosti, institucije.
Kao jedan od mnogih uzroka anemičnosti kršćanstva i njegove neprihvatljivosti suvremenome čovjeku prepoznat je službeni govor na gotovo svim razinama života Crkve, prije svega u teologiji, u nauku crkvenoga učiteljstva i u propovijedanju. Kršćanska je vjera, jednostavno rečeno, jezično neshvatljiva današnjemu čovjeku. Pojedine riječi i pojmovi ne kažu mu gotovo ništa, ne otkrivaju mu sadržaj koji se u njima krije. Riječi su njemu upućene – ali ih on doživljava praznima, one ga ne dodiruju. Tako bitne istine kršćanske vjere ostaju neučinkovite za ljudski život. Mrtvo slovo koje mnoge ne zanima niti ih oduševljava.
Prevođenje Božje objavljene riječi i istina vjere na jezik suvremenoga čovjeka još je uvijek neispunjena želja Drugoga vatikanskoga koncila. Na taj odgovoran posao pozvan je svaki katolik, a ne samo svećenici i teolozi. U konkretnome to životu znači da svaki katolik razmišlja svojom glavom o svemu što vjeruje i što čini u ime vjere te da o tome govori s drugima. Svatko je pozvan opravdavati pred svojim razumom ono što vjeruje. Takav subjektivni način doživljavanja vjere i govora o vjeri više odgovara mentalitetu današnjega čovjeka od teoretskoga govora o istinama vjere.
Bog, naime, nije neka objektivna stvarnost koju možemo promatrati, zapažati, mjeriti i analizirati kao što to prirodoslovne znanosti čine sa svojim objektima istraživanja. Bog naše vjere je živi Bog. On je osoba, a ne objekt. O njemu se može govoriti samo tako da se govori o osobnom iskustvu kao vjernika; da se govori o tome kako je Bog neočekivano i možda iznenada ušao u sferu čovjekove duše, uma i srca. Može se i mora govoriti o tome kako smo je osoba reagirala na taj neočekivani »posjet« Boga u životu. Ako se to doživi, onda odjednom postaje jasno da naša vjera nije u prvome redu zbir uputa kako treba živjeti. Ona je životna snaga koja čovjeka čini sposobnima da po Božjem duhu reagira na izazove života. Govoriti o vjeri isto je što i govoriti o životu – najprije o životu općenito, a onda i o vlastitome životu. Čovjek žive vjere jako dobro razumije istinu Božje riječi: »Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga« (Mt 10,39). Za vjernika nema sumnje: vjera je život sreće i spasenja, a tek u drugome redu znanje o životu i o sreći.
Ipak, nije lako živjeti s nedokučivim Bogom. O tome zorno govori već i sama povijest Izabranoga naroda u Bibliji. No živjeti bez Boga na dulji je rok jednostavno nemoguće. Mnogi u današnjem društvu uvjeravaju sebe i druge da je moguće živjeti »kao da Boga nema«, štoviše da je život bez svijesti o Bogu lakši, uspješniji, sretniji. Katolicima je jasno da je to zavaravanje sebe i drugih. A i svijet daje jasne signale da sa zaboravom Boga čovječanstvo ne će daleko stići. Stoga katolički vjernik sudjeluje u oblikovanja kulture života u društvu, sa svjesnom nadom da živjeti vjeru u današnje vrijeme otvara vrata smisla za osobni život kao i šansu za ispravno usmjeravanje društva prema životu u miru, pravednosti, slobodi i blagostanju, za kojima svako ljudsko biće žudi.
