Mnogi fond-menadžeri s Wall Streeta naplaćuju masne naknade a da s druge strane ne isporučuju vrhunsku uslugu, tj. vrhunsku zaradu. Točnije, ne samo da ne isporučuju vrhunsku zaradu, nego većina njih čak ne uspijeva isporučiti ni prosječnu zaradu. To je promijenio Jack Bogle.

Godine 1996. imao je transplantaciju srca te se posljednje 23 godine koristio »mlađom pumpom«, no 16. siječnja 2019. u 89. godini rak je svladao Johna Boglea. Volio je da ga zovu Jack, i svi su ga zvali Jack. Kad se kaže revolucionar, zastupnik maloga čovjeka, junak u borbi za demokratizaciju kapitalizma, filantrop, skromni div – tko prvo pada na pamet? Većini sigurno ne Jack Bogle. A trebao bi. Morao bi barem biti u krugu onih koji padaju na pamet.

Bogle je bio gigant financijske industrije, osoba čiji su životni izbori i ideje u najdoslovnijem smislu riječi ako ne obogatili stotine milijuna ljudi diljem svijeta, a onda im barem poboljšali život u mirovini. Uveo je i ponudio pasivne investicijske fondove koji su zarađivali prosječne tržišne prinose, a za svoj je rad ubirao najniže moguće, dotad neviđeno niske provizije. Ti su fondovi s vremenom postali osnova cijele industrije mirovinskih i drugih ulaganja u Americi, a potom i svijetu, i klijentima su donosili (i dalje donose) odlične prinose.

Bogle je odabrao zaradu prije svega za svoje klijente, a ne prije svega za sebe. Doduše, on je svojoj obitelji za života priskrbio oko 80 milijuna dolara, ali to je ništa prema onom koliko je mogao: mogao je imati desetke milijardi i biti u skupini petnaestak najbogatijih ljudi svijeta. Živio je relativno skromno s obzirom na to što je postigao; nije se vozio uokolo helikopterom, a mogao ih je imati cijelu eskadrilu. Osnovao je »Vanguard« – orijaša globalne financijske industrije, najvećega upravitelja investicijskih fondova u svijetu koji danas ima 16 600 zaposlenika i upravlja sa 5,1 bilijun dolara imovine (usporedbe radi: svi investicijski fondovi cijele Njemačke upravljaju sa 3,4 bilijuna). »Vanguard« je utemeljio i strukturirao tako da su vlasnici tvrtke njegovi klijenti, a ne on kao osnivač. Uz to se odlučio ponuditi vrlo niske provizije za svoje usluge, čime nikako nije stekao simpatije ostalih sudionika na Wall Streetu. U tom je kontekstu Warren Buffett, najpoznatiji svjetski investitor, u povodu Bogleove smrti izjavio: »Dok se velik dio Wall Streeta temelji na tome da naplaćuju mnogo ni za što, Jack nije naplaćivao gotovo ništa, a isporučivao je vrlo mnogo.« Budući da je američka financijska industrija najrazvijenija u svijetu, trendovi i novosti iz SAD-a šire se posvuda. Tako su poslovne ideje i trendovi koje je Bogle pokrenuo zahvatili čitav svijet, a među njima i Europu i u njoj Hrvatsku.

Što je bilo tako posebno, novo i drugačije što je Bogle donio?

I mala djeca znaju osnove osnova upravljanja investicijama: ne stavljati sva jaja u jednu košaru. Formalnije rečeno: diversifikacija rizika uči ljude da je pametnije i isplativije uložiti svoju ušteđevinu u stotinu dionica, a ne samo u jednu. Vrlo lijepo i vrlo mudro, no što ako čovjek nema novca za kupnju stotina dionica? Što ako je na raspolaganju recimo tisuću kuna? S tolikim ulogom ne može se uživati u raspodjeli rizika jer se s tim novcem može kupiti samo nekoliko dionica (ili čak ni jedna jedina). Kako taj iznos diversificirati? Bez investicijskih fondova nikako. Srećom, netko se dosjetio okupiti male investitore na jedno mjesto, prikupiti njihov kapital na jednu »hrpu« i tim novcem kupiti dionice. Dakle, Pero stavi tisuću kuna, Đurđa tri tisuće, Zdenka šest, i s tih deset tisuća kupi se neki portfelj vrijednosnica, a svaki ulagač ima udjel u tom portfelju proporcionalno svojemu ulogu: Pero ima 10 %, Đurđa 30 %, a Zdenka 60 %. Stvori se struktura u kojoj ulagatelj neizravno kupuje vrijednosnice; investitori su suvlasnici portfelja, ali nitko od njih nije pojedinačni, konačni vlasnik ni jedne dionice.

Kad navedena investicijska struktura počne rasti, otkriva se još jedna potencijalna prednost investicijskih fondova, a to je profesionalno, stručno upravljanje. Naime, malim ulagačima i kad se odluče na investiranje u dionice vrlo je teško odabrati u koje dionice investirati. Zašto kupiti ovu dionicu, a ne onu? U kojem trenutku prodati ovu i kupiti onu? Pritom nastupaju profesionalni fond-menadžeri koji donose odluke što i kada kupiti, odnosno prodati. To je težak i zahtjevan posao koji traži cjelodnevni angažman: praćenje vijesti iz cijeloga svijeta, uočavanje signala, vrhunsku analitiku, itd. Mali investitori imaju svoj život, svoj posao i svoj svijet, i oni nemaju ni volje, ni vremena, ni energije baviti se analizom cijena pojedinačnih dionica. Stoga Pero, Đuro, Zdenka i svi ostali suvlasnici portfelja odluče angažirati Mirka – financijskoga stručnjaka koji ima tražene certifikate, znanje i iskustvo – i platiti ga da upravlja njihovim novcem. Mirko za svoj posao ubire proviziju iz uloga suvlasnika, ali i iz prinosa portfelja.

»Ako se ikad podigne spomenik nekomu tko je učinio najviše za američke investitore,
izbor bez konkurencije je Jack Bogle.«
Warren Buffett,
najpoznatiji svjetski investitor

Kako se stvar dalje razvija? Broj i imovina investicijskih fondova znatno rastu. Mnogi mali i veliki ulagači odlučuju povjeriti svoj novac u ruke Mirku i njemu sličnima, i pouzdati se u njihovu ekspertizu. No s vremenom mnogi uočavaju da su provizije Mirka i njegova društva bitno narasle, a da su s druge strane prinosi koji nastaju pod njihovom upravom manji od tržišnoga prosjeka (tržišni prosjek izražava se tržišnim indeksom: npr. S&P500 ili Crobex). Nastala je prilično loša situacija, osobito za male investitore: mnogi fond-menadžeri s Wall Streeta naplaćuju masne naknade, a s druge strane ne isporučuju vrhunsku uslugu, tj. vrhunsku zaradu. Točnije, ne samo da ne isporučuju vrhunsku zaradu, nego većina njih čak ne uspijeva isporučiti ni prosječnu zaradu. Nastupa Jack Bogle.

On je sredinom sedamdesetih ponudio prvi pasivni investicijski fond. Zašto »pasivni«? Pasivnost se očituje u tome što Bogle nudi sljedeće: U odnosu na ostale fondove kojima menadžeri aktivno upravljaju, odnosno svakodnevno donose odluke što i kada kupiti i prodati (i pritom, kako vidimo, većina njih ne uspijeva isporučiti ni prosječnu zaradu), mi kao potencijalni menadžeri vašega kapitala pozivamo vas da nam povjerite svoj novac, a mi ćemo njime upravljati tako što ćemo uložiti vaš novac u komponente tržišnoga indeksa. Jamčimo vam prosječan prinos. Ne ćemo se praviti da znamo bolje od ostalih i ne ćemo stvarati veliku pompu oko investicijskoga odlučivanja, a zauzvrat ćemo vam naplaćivati najniže provizije koje ste ikad vidjeli.

Teško je ne prenaglasiti radikalnost prethodne ponude. Mentalitet i poslovno-poduzetnička kultura kako Wall Streeta tako i cijele Amerike potpuno je drugačija: u ambijentu u kojem je konkurencija snažna, gdje svi »grizu« i trve se biti ako ne prvi, a onda barem natprosječni, Bogle je ponudio prosjek. Tko je ikada u Americi imao ambiciju i žarko želio biti prosječan?! Vjerojatno nitko nikada, bar ne prije Jacka.

Izrazito niske provizije imale su objektivno tržišno opravdanje: Bogle nije ni slučajno mogao ponuditi iste provizije kao i aktivni menadžeri, a s druge strane eksplicitno i javno tvrditi da se njegova usluga sastoji samo od akumulacije i alokacije kapitala, te da i ne pokušava ponuditi uslugu profesionalnoga menadžmenta. Zašto bi itko platio istu cijenu, a zauzvrat dobivao manji opseg usluga? No osim objektivnih razloga Bogle je namjerno ponudio niske troškove zbog svoga karaktera: zbog skromnosti i želje da zaradu prije svega ostvare njegovi klijenti, a ne on sam.

Od teorije do prakse
Mnogi laici često misle da profesori samo teoretiziraju i pričaju pričice u skladu s izrekom: »Onaj tko zna – čini, tko ne zna – podučava.« Ideju za pasivne investicijske fondove Bogle je dobio od američkoga profesora P. Samuelsona, nobelovca i titana ekonomije uopće. Samuelson je u jednom članku napisao da bi trebalo na tržištu ponuditi investicijski portfelj koji prati tržišni indeks. Bogle ga je poslušao, a ostalo je – kako kažu – povijest.

 

Kombinacija neviđeno niskih troškova i javne deklaracije »car je gol« (tj. većina investicijskih profesionalaca ne uspijeva zaraditi čak ni prosječan prinos) donijela mu je ne samo sumnjičavost financijske industrije, nego i otvorena neprijateljstva. Odjednom se pojavio netko tko unosi pravu konkurenciju i reže provizije cijeloga sektora. I još pritom nudi puku prosječnost! Nije čudo da iz prvoga pokušaja nije uspio. No nije odustao; pokušao je ponovno, pronašao investitore i postupno ostvario nevjerojatan uspjeh.

Uspjeh nikako nije došao preko noći: trebala su desetljeća postupnoga rasta da bi čitav svijet uvidio kako fondovi pod Bogleovom upravom zarađuju više od većine aktivno upravljanih fondova. U tom sporom, organskom razvoju nastali su mirovinski i drugi fondovi čiji su članovi zaradili (tek) prosječnu zaradu, ali ta je zarada svejedno bila viša od većine drugih fondova koji su za isti (tj. vrlo sličan) pokušaj ubirali daleko veće provizije.

Bogle je pristupio malomu investitoru i uz male troškove ponudio mu kvalitetnu uslugu. Demokratizirao je financije kao malo tko prije njega. Svojim ulagačima osigurao je lijepu zaradu. Časopis »Fortune« na isteku milenija 1999. godine imenovao ga je jednim od »četiriju giganata 20. stoljeća«, a »Time« ga je 2004. godine svrstao u stotinu najutjecajnijih ljudi svijeta. Zašto onda vrlo ograničen broj ljudi zna za njega? Zato što je radio u financijskoj industriji, »u Wall Streetu«, ali nije radio za financijsku industriju, nego za klijenta, reklo bi se za interese maloga čovjeka. Ponudio je konkurenciju oligarhiji i na taj način im neizravno oteo potencijalnu zaradu vrativši ju u ruke malih investitora.

Počivao u miru.

Muž, otac, djed, kršćanin 
Jack je imao (jednu) ženu, Eve, s kojom se vjenčao u svojoj 26. godini i s kojom je u 63 godine braka imao šestero djece, dvanaest unuka i šest praunuka. Bio je kršćanin, prezbiterijanac. U američkoj politici podržavao je republikance, a za Trumpa je 2017. izjavio da su njegovi potezi dobri za tržište u kratkom roku, ali opasni za društvo dugoročno.
Osim što je upravljao financijskim društvima, Bogle je bio i pisac – autor je brojnih vrlo uspješnih knjiga. U knjizi pod naslovom »Dovoljno« Jack je kritizirao kulturu utrke za novcem i pohlepe koja uništava kapitalizam. U uvodu je opisao anegdotu po kojoj je naslovio knjigu. Poznatomu piscu Josephu Helleru (autoru hit-knjige »Kvaka 22«) neki je uzvanik na primanju kod jednoga milijardera dometnuo da je domaćin samo u jednom danu zaradio više negoli on od svih svojih knjiga u cijelom životu, na što je ovaj odgovorio: »Da, ali ja imam nešto što on nikad ne će imati: dovoljno.«

IZVORPrilika 137/2019.
Prethodni članakSEZONA KOJU NITKO NE VOLI Gripa je tu ali…
Sljedeći članakZAŠTO JE »EL MUSICANTE« DRUGAČIJA ŠKOLA GITARE Pastoralna ljubav župe i gitare