Glasovita Tertulijanova misao o krvi mučenika kao sjemenu novih kršćana potvrđuje se od prvih stoljeća kršćanstva do danas. O mučeništvu kao jednom od ključnih nadahnuća koja su ih dovela do svećeničke formacije uz Svjetski dan molitve za duhovna zvanja na Nedjelju Dobroga Pastira razgovarali smo s dvojicom zagrebačkih bogoslova, Fabijanom Križanovićem i Ivanom Novoselom. Mučenici koji su pripadali pomalo davnim vremenima i društvenim kontekstima sasvim različitima od današnjice progovorili su im svojom žrtvom te postali zagovornici na njihovu putu prema svećeništvu.
Krv svećenika ubijenoga 1945. zalijeva i današnja zvanja
Mladić Fabijan Križanović bogoslov je pete godine. Dolazi iz Brčina, sela koje pripada župi Odvorci Đakovačko-osječke nadbiskupije. Da je pozvan na nešto više, na veću žrtvu i služenje zajednici kao svećenik Katoličke Crkve, počeo je osjećati od sasvim malih nogu, gledajući svojega župnika i ministrirajući u svojem zavičaju. »Moja je župa specifična i po tome što smo u relativno novije vrijeme blagoslovljeni petoricom mlađih svećenika. Prije toga iz naše su sredine potekla i četiri ženska redovnička zvanja. Vjerujem da sve to ide do svećenika Josipa Gunčevića, mučenika, potomka našega kraja. Krv mučenika zaista jest sjeme novih kršćana. Vjerujem i da ja njegova krv zalila i moj poziv, kao i zvanja koja su se javila prije mene«, pojašnjava bogoslov Križanović. Poznato je da je svećenik Gunčević ubijen početkom lipnja 1945. u mrakovima maceljskih šuma. Bio je jedan od tisuća zarobljenih toga proljeća, mučenih i ubijenih po raznim stratištima diljem Slovenije, Hrvatske i BiH.
»Svećenik Gunčević ubijen je prije osamdesetak godina. Ako uzmemo cijelu povijest Crkve, tih dvije tisuće godina, onda to i nije neki golem vremenski odmak od naših vremena. Od nas danas do svećenika Gunčevićeve generacije stoji tek jedan prosječan životni vijek. Baš sam neki dan u molitvi dobio poticaj da malo prolistam i pročitam Hrvatski martirologij koji je napisao don Anto Baković. Zastao sam na dijelu u kojem donosi popis i fotografije ubijenih bogoslova i sjemeništaraca. Gledajući u njihova lica, promišljao sam o njihovoj hrabrosti, o njihovoj vjeri. Oni su zasigurno znali u kakvim vremenima žive, da je vrlo moguće da će biti mučeni, ubijeni. No svejedno su ustrajali, opredijelili su se za put prema svećeništvu. Kada je došao trenutak mučeništva, oni su ga prihvatili, nisu mrmljali. Koja je to ustrajnost i radost! Njihovo mučeništvo govori nam da su oni bili mladići koji su zaista pred sobom imali uskrsnuloga Krista, vjerovali su da je Kristova zadnja, da smrt ne može imati zadnju riječ. To je i izvorni smisao riječi ‘martyr’. Ključno je, dakle, prije svega biti svjedok«, govori nam bogoslov Križanović.
I Isusovo je djelovanja započelo u skrovitosti
Blaženi Miroslav Bulešić mučenik je koji ga posebno nadahnjuje otkako je u bogosloviji. »Sjećam se i njegove beatifikacije. Još sam bio dječak. Nije mi tada baš sve bilo jasno, no jako mi se u sjećanje urezao prizor Miroslavova brata koji je nosio njegovu krv. Nije li njegovo srce tada bilo veliko kao kuća?« kazuje bogoslov Križanović i dodaje: »Tek kasnije došao je do mene i Bulešićev dnevnik. Jedan od starijih kolega bogoslova dao mi je taj dnevnik. Za mene je to velika utjeha, zapravo ‘gorivo’ na mojem putu prema svećeništvu kada vidim s kakvim se sve on teškoćama i unutarnjim borbama morao nositi. No vjerujem da je zaista bio radostan jer je baš kao svećenik mogao služiti Bogu. Često mi dođe u mislima i ta njegova molitva: ‘Bože, daj mi da se ludo zaljubim u Tebe.’ Sve to povezujem i s poticajem koji je izrekao još sv. papa Ivan Pavao II. o tome da nije dovoljno biti ustrajan samo jednoga dana, nego da treba biti ustrajan za cijeloga života. To su mučenici doista živjeli. Mučeništvo je došlo kao krajnja potvrda toga. Mučeništvom su pokazali da su svoju ustrajnost bili spremni platiti i smrću.«
Nije li djelovanje bl. Bulešića po zabitim istarskim seocima bila sušta suprotnost današnjici, u kojoj se ništa zapravo ne događa osim ako nije negdje objavljeno, ako nije »provučeno« ispod nekih svjetala reflektora? Na pitanje je bogoslov Križanović imao spreman odgovor: »Mislim da je to upravo evanđeosko djelovanje, u skrovitosti. Najvažnije je da vjerujemo da ono što činimo vidi Bog. I da znamo da će nam on uzvratiti. Je li netko to vidio, je li to naše ‘djelo’ negdje objavljeno, zabilježeno, sasvim je sporedno. Vjerujem da je tako promišljao i bl. Miroslav. Vidim u tome i onu Isusovu: ‘Gdje su dvojica ili trojica u moje ime…’ Važno je donijeti Isusa i jednoj baki u zabačenom selu, ali i krizmanicima, svakomu čovjeku. Isus je započeo svoje djelovanje s dvanaestoricom apostola. Sve je i u njihovo vrijeme započelo u skrovitosti, pa se kršćanstvo proširilo po svem svijetu. Danas se možda ponekad zamaramo brojkama, statistikama. No plodovi našega djelovanja možda i ne dođu za našega života. To je i logika onoga zrna koje umire, pa se onda pojavi mali izdanak, pa nakon toga plod. Onda dođe vrijeme žetve.«
U Krašiću puno toga upućuje na Boga
Bogoslov Ivan Novosel nadovezao se na riječi svojega kolege o mučeništvu kao krajnjoj potvrdi ustrajnoga življenja jedne radosti, jedne ljubavi koja nadilazi okvire ljudskih shvaćanja. »Mučeništvo vidim kao krajnji znak života kakav je mučenik živio. Sva ljubav koja je u njemu bila prisutna za života u mučeništvu se očitovala na poseban način.« Bogoslov Novosel dolazi iz okolice Jastrebarskoga, iz župe Gornji Desinec. Odrastajući u plodnoj Dolini kardinala, i na njega je snažno utjecao život bl. Alojzija Stepinca. Iako je tijekom srednje škole dvojio je li svećeništvo zaista njegov poziv, u bogosloviju ga je pomalo »povukao« i ohrabrio jedan prijatelj iz osnovnoškolskih i srednjoškolskih dana, koji je također danas bogoslov.
»Stepinčeva rečenica: ‘Moja savjest je čista’ govori nam o tome da on ni na koji način nije imao potrebu opravdavati se pred svijetom. On je znao da ono što čini vidi Bog. Nije mu bilo važno hoće li ga narod radi toga slaviti ili uzdizati, hoće li ta presuda biti poništena, hoće li on za života biti oslobođen… On je imao povjerenje u Boga. Zato je Krašić posebno mjesto – i danas kada kao bogoslov onamo dolazim na osobit način zapažam da je ondje i mjesto gdje je Stepinac provodio svoje sužanjstvo, da je ondje slavio mise, da je ondje pisao propovijedi, znamo i na kojim je mjestima prolijevana njegova krv. U Krašiću svako to mjesto upućuje na Boga.«
Nadahnuće je i u »beskorisnu« životu sv. Karla de Foucaulda
No uz primjer bl. Alojzija, bogoslova Novosela na putu prema svećeništvu na osobit način danas vodi svjedočanstvo sv. Karla de Foucaulda. »Po mnogim svjetovnim kriterijima njegov je život bio ‘beskoristan’. Djelujući u Sahari, on zapravo nije ‘obratio’ ni jednoga muslimana, napisao je i pravila reda koji je htio osnovati, no do toga nikada nije došlo, a i ubijen je ‘slučajno’, odnosno tako što je u njegovu kolibu upao jedan mladić koji je nosio pušku i koji je zapucao vidjevši ga na vratima. Tek nakon smrti, kada su otkriveni i njegovi spisi, počelo se doznavati kako je duboko živio svoju vjeru«, napominje bogoslov Novosel.
»Međutim meni je iz njegova primjera poticajno upravo to silno pouzdanje u Boga. On je, nakon što je proveo praktički jedan život u raskalašenosti, načinu života koji nije kršćanski, u jednom trenutku osjetio Božju očinsku ljubav. I tu je radost jednostavno morao pokazati. Doznao je da u toj Sahari žive plemena, narod koji je odbačen. Ondje je imao svoju kolibu koja je uvijek bila otvorena svima. On u tim ljudima nije vidio samo muslimane, nego Božja stvorenja, ljude za koje je također Isus umro na križu. On je u njima zaista vidio svoju braću. Tako je on živio kao Isusov svjedok: ‘Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.’ Karlo de Foucauld doživio je da je utješen, da je ljubljen i htio je ljude svojega vremena zagrliti ljubavlju kojom je njega zagrlio Bog«, dodaje bogoslov Novosel.
Služenje kao jedan od najboljih načina svjedočenja vjere
»Svećenika vidim kao onoga koji okuplja zajednicu oko Krista. I tu dolazim do snage koju ima služenje. Po meni je i to jedan od najboljih načina svjedočenja svoje kršćanske vjere. Služiti Bogu, služiti ljudima… To je i u prvim vremenima kršćanstva poganima zapinjalo za oči, nije ih moglo ostaviti ravnodušnima. Oni su gledali kršćane i vidjeli: ‘Pa gle, kako se oni ljube, kako su oni radosni.’ Sreća zasigurno nije u posjedovanju nekih materijalnih stvari, nego u pružanju ljubavi svijetu oko nas. Drugi su nam prilika ne samo da bismo prenosili dalje svoju vjeru, nego da bismo jednostavno služili, da bismo se odazivali poticajima koje pred nas stavlja Bog. I to je ono što ni danas ne može ljude ostaviti ravnodušnima«, rekao je bogoslov Novosel.
Razgovor su dvojica bogoslova zaključila poticajem čitateljima, svojevrsnim apelom. Važno im je, kazali su, potaknuti na molitvu za zvanja. Mislili su pritom i na nova zvanja, mladiće i djevojke koji možda upravo danas dvoje i razlučuju između duhovnoga poziva i drugih opcija u životu, ali i na sva postojeća zvanja, da poziv koji im je darovao Bog žive u još većoj ustrajnosti, što revnije mogu. »Biti pastiri po Srcu Isusovu – molite da težimo tomu, da budemo sveti na taj način i da tako u današnjici svjedočimo da je Bog živ!« zaključili su bogoslovi Križanović i Novosel.
