Nedavno upućena dva nacrta zakona i strategije koje je u javnu raspravu uputila Vlada – Zakona o strancima i Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine – postavljaju i temelje za demografsku strategiju Hrvatske u sljedećem desetljeću. Oba su ta strateški važna dokumenta dobrim dijelom usmjerena na supstituciju hrvatskoga stanovništva i tla pa ih treba ozbiljno revidirati – donio je iz demografske perspektive zaključak dr. Tado Jurić, docent s Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta u Zagrebu, koji je analizirao dokumente te svoje nalaze podijelio s Glasom Koncila. Istaknuo je da se nacionalna strategija snažno brine, primjerice, o »zelenim politikama« u svim hrvatskim krajevima, a demografiji se posvećuju tri od 140 stranica dokumenta.
Liberalno usmjerenje prijedloga useljeničkoga zakona vidi se u odredbi o uvođenju uvjeta i mjerila za revitalizaciju »uspavanih« područja Hrvatske. Konkretno u prijedlogu Zakona o strancima koji je stavljen na dnevni red posljednje sjednice Hrvatskoga sabora u dijelu o imigracijskoj politici stoji: »I učinkovito upravljaju legalnim migracijama, s obzirom da u Hrvatskoj postoji sve više lokalnih jedinica u ruralnim područjima koje se same ne mogu brinuti o osnovnim potrebama svojih mještana. (…) Hrvatskoj je potrebno useljeništvo koje će činiti cijele obitelji, a koje će se integrirati u zajednicu.«
Međunarodne migracije nisu interesno neutralne, ne događaju se slučajno, nego se proizvode i nisu slučajan društveni fenomen, upozorio je dr. Jurić i istaknuo: »Treba imati mehanizme selekcije pri useljavanju. I dalje su realna opasnost velika pokretanja stanovništva prema Europi. Danas se demografskom politikom osvajaju prostori. Izbjegavaju se ratovi, ali se stanovništvom kontroliraju pojedini prostori. Kroz migracije se osvaja prostor novim načinima, a zamjene teritorija i stanovništva nisu nepoznate u ljudskoj povijesti. Štoviše, Ujedinjeni narodi ih smatraju jednim od triju prihvatljivih načina rješavanja sukoba, ali i kao rješenje za pitanje depopulacije. Kako se čini, istim tragom ide i predložena Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske. No supstitucija stanovništva svakako je najgori scenarij za svaki malobrojni narod. Stanovništvo koje u jednom prostoru nestaje počinje se popunjavati nekim novim stanovništvom, htjeli mi to ili ne.«
Sugovornik dr. Jurić ističe da je Hrvatska u međuvremenu, zabavljena drugim temama, postala useljenička zemlja, a tomu se nije pridala važnost i nije se uočio taj fenomen. Jer – kako ističe – kada Hrvatska primi 80 tisuća radnika, kao što je to bilo 2019. godine, u odnosu na svoju populaciju to je više nego kad Njemačka primi milijun njih. »Time je Hrvatska zapravo prestigla Njemačku u statusu ‘useljeničke zemlje’. Kvote stranih radnika za 2019. godinu iznosile su čak 82 500 dozvola, a u kriznoj 2020. godini izdano je 60 tisuća dozvola za boravak i rad.
Najmanji broj dozvola izdan je za studiranje, istraživanje i znanstveni rad«, iznosi brojke docent Jurić te prikazuje istraživanja migracija novim pristupom »digitalne demografije« prateći digitalne tragove korisnika.
»Dokazali smo da se u Hrvatsku uselilo manje od 1 posto visokoobrazovanih, a iselilo se više od 20 posto visokoobrazovanih. Svaki peti tražitelj posla u Hrvatskoj traži posao u inozemstvu, a od toga je 80 posto njih na Googleu pretraživalo posao u Njemačkoj. Osobito važan uvid dobili smo u smislu utjecaja korupcije na iseljavanje jer desetak dana nakon velikih korupcijskih afera traženje posla izvan Hrvatske uvijek se intenzivira«, ističe dr. Jurić.
Velik odljev zdravstvenoga osoblja
»Predstavnik predlagatelja zakona istaknuo je da potreba za radnicima za deficitarna zanimanja i sezonski rad ne podliježe obvezi provođenja testa tržišta rada – uvjet koji ima svaka članica Europske unije. I dalje među stranim radnicima prednjače državljani BiH s udjelom od gotovo 41 posto te državljani Srbije, Kosova, Ukrajine i Albanije, a rapidno raste broj dozvola za državljane Nepala, Indije i Filipina. Zakon o strancima spominje potrebu da se državljani trećih zemalja kvalitetno integriraju, ali ne navodi poznatu studiju njemačkoga Instituta ‘Bertelsmann’ koja jasno dokazuje da je trošak useljenika iz trećih zemalja znatno veći za društvo od koristi koju ti radnici donose useljeničkomu društvu. Upravo je zato Njemačka i osmislila selektivnu imigracijsku strategiju, a Hrvatska se vodi neselektivnim načelom ‘daj što daš’.«
Poseban problem u demografskoj problematici čine brojni hrvatski krajevi koji zbog iseljavanja postaju provincijom, uz već velik dio zemlje koji je periferija u kulturnom i gospodarskom smislu – upozorava dr. Jurić, napominjući da je upravo taj segment demografskih politika najviše zapostavljen u nacrtu prijedloga Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine.
»’Bijeg iz provincije’ jedan je od ključnih potisnih faktora mnogih hrvatskih iseljenika. Čak tri četvrtine hrvatskoga teritorija provincija je koja odumire kako biološki tako i gospodarski i kulturološki. To je i sigurnosni problem prvoga ranga jer su svi pogranični krajevi Republike Hrvatske zapravo ispražnjeni. Samo nekoliko brojaka kao dokaz toj tvrdnji: svake godine imamo 3 tisuće učenika manje u provinciji, iselila se svaka četvrta medicinska sestra, a svaki se treći liječnik ili preselio u Zagreb ili Njemačku, ili je pak stariji od 60 godina. Nažalost, Nacionalna razvojna strategija uopće ne spominje propuste u zdravstvenom sustavu i iseljavanje liječnika i sestara. Hrvatska je službena politika imala dovoljno vremena pripremiti se za ovakav razvoj događaja budući da je poznato da je iz svih članica tzv. nove Europe u godinama po punopravnom članstvu u EU-u došlo do velikoga odljeva zdravstvenoga osoblja. Nije trebalo čekati da nam oni ‘nestanu’, nego je proaktivno trebalo stvarati nova radna mjesta i obrazovati nove generacije. Što je pak hrvatska politika učinila? Uvela je zabranu dodatnoga zapošljavanja u državnim i javnim službama.«
Iznio je sugovornik podatak da je Hrvatska u sedam godina članstva u Europskoj uniji izgubila 50 tisuća učenika, a istodobno dobila 50 tisuća novih umirovljenika. »Slikovitije, iz svakoga razreda od po 20 učenika u Hrvatskoj nestalo je više od dvoje učenika u prosjeku. Istodobno, u sljedećih pet godina EU procjenjuje povećanje udjela stanovništva starijega od 65 godina za čak 5 posto. U nedavnoj studiji slijedili smo konkretne tragove stvarnoga života u pojedinim područjima, poput podataka o potrošnji vode u kućanstvima u Slavoniji. Takvi podatci pokazuju da je u određenim općinama, ali i većim gradovima, smanjena potrošnja vode u kućanstvima od 5 do 20 posto. To svakako implicira da ljudi nestaju, što depopulacijom, što iseljavanjem. Ista studija pak u periferijama Hrvatske jasno pokazuje da je pad potrošnje vode čak na razini 20 posto u posljednjih osam godina.
Prema tome, snažna je indicija da je ‘nestao’ svaki peti stanovnik iz hrvatskih provincija te da u Hrvatskoj nema više od 3,8 milijuna stanovnika.«
Očuvati državu, ali ne i narod
Većinu tvrdnja potvrđuje i Nacionalna razvojna strategija, a potvrđuje se i teza da je nepovjerenje u institucije važan motiv iseljavanja. Sugovornik ističe da je obilježje provincije stagnacija i nazadovanje te nemogućnost stvaranja novih prilike za mlade ljude. »Osjećaj nepravde u takvim sredinama dodatno ojačava korupcija i klijentelizam. U takvim sredinama korupcija se osjeća i vidi na svakom koraku jer bez poznanstva i veza, bile one političke bilo rodbinske, teško se može doći do bilo kojega resursa. Prilike se raspoređuju prema kriterijima koji nemaju veze sa sposobnostima i kvalitetom. Upravo je glavna demografska mjera stoga borba protiv korupcije, ali i statusa provincije. To podrazumijeva stvaranje kulturne infrastrukture i društvene dinamike koji već desetljećima ne postoje u brojnim dijelovima Hrvatske. A iseljavanje još pogoršava tu situaciju.«
»Iseljavanje je zapravo proces koji se velikim dijelom oblikuje manjkom ili odsutnošću modernizacijske politike te manjkom modernizacijske snage elita određenoga društva. Iz sociološke literature poznato je da bez mjera provincije ne samo da ostaju periferije, nego to postaju sve više. A zbog iseljavanja one su na putu društvenoga zaborava i, na kraju, društvene smrti. Sve to može se sumirati na rečenicu: Hrvatska ne samo da ima područja od posebne državne skrbi, nego i sama postaje država od posebne državne skrbi. Iako Nacionalna razvojna strategija spominje povratak hrvatskoga iseljeništva, treba znati da se ljudi ne će vratiti samo zato što ih netko poziva da se vrate – iseljenici imaju jasan slogan svoga povratka: ‘Varalice kazniti, trud nagraditi.’ Moglo bi se zaključiti da hrvatska paradigma kao da glasi: očuvati državu, ali ne i narod. Za koga će ta država poslije biti?« zaključuje svoje promišljanje pitanjem dr. Jurić.
